Never say never

Poglavlje 15

Osjećala sam se kao da se ona noć ponovo ponavlja. Bol je kao i prije bila neizdrživa. Počela sam da jaučem i on je iste sekunde prestao. "Boli li te nešto?" Nisam mogla da odgovorim pa sam samo klimnula glavom. Iste sekunde me je odvezao pa mi je svaki zglob malo masirao da mi povrati cirkulaciju. Već me je manje bolilo pa sam pošla da ustanem, ali kada sam ustala imala bih blizak susret sa podom da me Natanijel nije uhvatio i nakon toga samo crno.

Probudila sam se u svom krevetu umotana u ćebad i Natanijela pored sebe. Nisam znala koliko je sati jer su roletne na prozorima bile spuštene, ali mislim da je bila noć. Pošla sam u kupatilo i svaki me je korak bolio kao sam đavo.

Kada sam izašla iz kupitala Natanijel je još spavao pa sam se malo divila pogledu. Čovjek je bio kao bog. Imao je prelijepo lice i prelijepo tijelo. Dok sam mu proučavala lice odjednom su se njegove zelene oči otvorile. Iznenađeno sam poskočila i završila na podu. Nageo se preko kreveta sa osmjehom. "Jednom će te moja ljepota koštati života." Samo sam prevrnula očima i ustala da sjednem na krevet kada me je sve zabolilo. Nekako sam uspjela sjesti na krevet, ali bol nikako nije jenjavala. Natanijel me je smjestio pod pokrivače i otišao u kuhinju da mi donese čaj. Nakon nekog vremena se vratio uznemireno se držeći za ruku. "Šta je bilo?" "Opekao sam se." Nisam mogla da spriječim napad smijeha koji se stvarao u mom stomaku. Smijala sam se sve dok me stomak nije zabolio a to je bilo veoma brzo. "Ti? Da se opečeš? Zar gospođa Pirs nije mogla skuvati čaj? "Otpustio sam je kako si željela." Prišao mi je i dodao mi šolju. Polako sam ispijala čaj i mislila sam da mi je bolje jer me je bol konačno popuštao, ali odjednom mi se sve zamaglilo i Natanijela sam izgubila iz vida.

Znam da je kratko, ali nisam imala inspiracije. Ako vam se sviđa ostavite kom ili vote. Ako imate nekih ideja samo napisite. <3