Never say never

Poglavlje 35

"Vidiš, puno puta u životu sam bio povrijeđen i zato sam podigao zidove oko sebe, da me neko ne povrijedi, ali to je sada nemoguće. Pokušavam da se oduperem tome, ali je nemoguće."
"Onda nemoj."

Christopher's POV

Njene riječi su me ostavile bez teksta. Kao da govori mjestu gdje se nekada nalazilo moje srce. Ona je drugačija. Ne gleda me sa sažanjenjem kao neki ljudi nego sa razumjevanjem kao da razumije. Ali, koji mi je bio, pa sam joj sve ono rekao? Nisam baš sve, ali ipak..

Odjednom mi je sve to previše. Moram malo da se maknem od nje.
"Vidi, sve je to divno, ali ti nemaš pojma šta govoriš, ponijela su te osjećanja. Ja sad idem, a ti nemoj izlaziti sama iz kuće. Jasno?"

Okrenem se i pobjegnem, na jedino mjesto koje mi je bilo utjeha.

Već dva sata sjedim na vlažnoj zemlji. Ovo mi je jedina utjeha a imam osjećaj kao da razgovaram sa mamom. Neki osjećaj sigurnosti.

Moram da se koncentrišem i da riješim sve probleme tj. Anu. Ne napušta mi misli. Znam pravo mjesto za to.

Sjedim za šankom i pijem viski. Ne obični. Dupli. Pomaže kao nikakav lijek. Sve sam zaboravio. Već se osjećam pomalo pripito. Spremam se da pođem, ali mi onda za oko zapadnu neka dvojica koja se prepiru. Divno. Mogao bih se umješati. Bol će mi sada dobro doći, da skrene sa svega ostalog.

Jedan je nabildovan a drugi kržljav. Nema neke vajde od njega. Krupniji je jači. Stajem na stranu manjeg i kao pozdrav dobijam udarac u vilicu. Jebote, kako mi ovo treba. Prošle su godine od kada sam se pravi potukao.

Obrišem krv sa usana i nasmijem se osmijehom koji obećava nekoliko dana ležanja u bolnici.

Ana's POV

Samo je izletio iz kuće. Već oko pet sati ga nema. Pomalo brinem. Neprestano hodan od kauča do kuhinje. Probiću put na tepihu. Odjednom, vrata se otvaraju i ulazi teturajuća prilika. Kada prepoznam plavu kosu shvatim da je to Christopher. U ruci drži bocu votke i oči su mu zamagljene, nefokusirane a na licu ima masnice i šake su mu krvave. Prođe me strah.

"Vidi, vidi ko je to. Anaaa."
Slovo a nekako oduglovači pa mi se čini kao da odjekuje.
"Hajde, idemo u krevet."
"Pridružićeš mi se? Možemo zajedno da pijemo."
"Naravno da ne. A ti ćeš da se otrijezniš."
Uzmem mi bocu iz ruke i uz zgađen izraz je odložim na najbliži sto.
"Nisi fer."
"Šta ja mogu. Ne mogu ti dozvoliti da se opijaš."
"Nisi fer. Nisi mi ni sestra ni majka. Ti si za mene niko."
Ne znam zašto su te riječi na mene ostavile toliki utisak. Možda zato što mi je prije dva sata govorio da je zaljubljen u mene.
"Nisi fer."
Sada ja ponavljam njegove riječi.
"Znaš šta, ja sad odoh a ti se opameti i dođi sebi."
Zgrabim flašu koju sam maloprije odbacila i izlazim iz kuće. Moram da se smirim.

Radim ono što sam mislila da nikada neću. Umjesto da popijem ono piće ja ga bacim na njegov auta. Staklo se smrska i imam osjećaj kao da je to moje srce.
Ali to nije bitno. Ja sam nebitna. Nikakva savršena cura. Ne. Ne mogu ja ovo. Moram da se udaljim od njega. Ne mogu na plažu ni autom, jer sam upravo razbila staklo. Ostaje mi jedino da se sakrijem u kući.

Sjedim na tavanu, ali ne na običnom tavanu sa starim kutijama i stvarima, ne kod njega sve mora da bude uređno pa čak i tavan. Ima nekoliko fotelja, stolić u sredini i još stvari u uglovima, ali me nisu zanimale pa samo sjedim u fotelji i gledan kroz krovni prozor kako se oblaci pomjeraju. To me sve podsjeća na neko drugi tavan i neku drugu kuću...

Koljeno me jako boli. Kada sam pala sa bicikla pala sam pravo na šiljati kamen koji je probio kožu i sada mi krv kaplje na tepih. Potražiću tatu možda mi on previje ranu.

Nalazim ga, ali ne samog. Sjedi na kauču i moju nastavnicu crtanja miluje po koljenu. Ona mu se samo na to smiješi i miluje ga po bradi. On se zatim primakne i poljubi je. Ali nastavnica se ukoči jer me je spazila kako stojim na vratima. Uzima tašnu i izlazi iz kuće. Tata se zatim okrene prema meni.
"Sve moraš uništiti, jel đavole mali?"
Ja na to ništa ne odgovaram samo se suze slijevaju niz moje obraze.
"Odgovori mi kada te pitam!"
Ustaje i kreće prema meni sa podignutom rukom. Hoće da me udari i ja bježim od njega, ali padam u kuhinji. Uhvati me za ruku toliko jako da sam sigurna da će mi ostati masnice.
"Sada ćeš vidjeti."
U tom trenutku ulazi majka.
"Šta to radiš?! Ne možeš je udarati."
"Ana, izađi."
"Slušaj me, kurvo, mogu raditi šta god hoću."
"Kakav ti je to riječnik. Nemoj tako govoriti pred njom."
"Mogu raditi šta god hoću!" Sada već vrišti i ja bježim iz kuhinje na mjesto koje mi je bilo utočište.

Otvaram oči. Mora da sam zaspala. Neko stoji pored mene. Nekoliko puta trepnem da bih otjerala san a onda vidim kako Christopher sjedi na podu.
"Šta ćeš ovdje?"
Ne obazire se na moje pitanje. "Znaš i ovo je moje omiljeno mjesto za razmišljanje."
"Jesi li se otrijeznio?"
"Malo sam došao sebi. Ne znam šta mi je bilo, obično ne pijem."
"Dobro jer nešto se desilo sa autom."
"Šta?" Ustaje i kreće prema vratima, ali u pola koraka zastane.
"Jesam li možda to ja uradio?"
"Nisi. Neko je drugi." Dobro je da se okrenuo jer nisam mogla da sakrijem osmijeh.

"Ko je ovo mogao da uradi? Bila su nova."
Samo stojim malo dalje od njega i gledam u travu. Pokušavam da sakrijem osmijeh. Odjednom, pogleda u mene i stane.
"Ana, znaš li možda ko je ovo uradio?"
"Ja, stvarno ne znam."
"Oo, ja mislim da znaš."
Polako je počeo da mi prilazi.
"Pitaću te još jednom: znaš li ko je ovo uradio?"
Izraz lica mu je prijeteći. Odjednom me uhvati strah.
"Možda."
"Ja sam itekako siguran da znaš."
"Možda."
Pođe da me uhvati za ruku, ali ja mu pobjegnem. Trčim oko auta dok se kikoćem kao školarka dok me Christopher juri..

Evo mene sa još jednim podužim nastavkom. Nisan stigla pisati za vikend, ali zato je danas nastavak. Vote i com kao i uvijek. Šta mislite da će biti kada se Natanijel vrati. Još malo pa će kraj. Možda još oko desatak nastavaka ako ne i manje. Volim vas.