Never say never

Poglavlje 36

Kada sam stala da uhvatim daha Christopher me je uhvatio za struk i počeo da me golica. Smijala sam se kao luda. Kroz suze i smjeh sam ga molila da prestane, ali kao i u svemu što je radio bio je nezustavljiv.

Nakon nekog vremena predajem se.
"U redu, u redu. Ja sam to uradila, ali samo zato što si se ti ponašao kao kreten."
"Ne poričem. Stvarno sam lud kad malo popijem."
"Malo?! Meni se čini kao da je malo više."
"Dobro, dobro, ubijaš me."
"Hajdemo u kuću. Malo postaje hladno."
Obgrlio me oko vrata i zajedno smo ušli u kuću.

Budim se u pola noći. Neko stoji pored mene. Odmah me obuzima strah. Polako pipam po stoliću da upalim svjetlo i kada svjetlost osvijetli tamu izdahnem od olakšanja.
"Šta to radiš ovdje Damiene?"
"Učinilo mi se kao da sam nešto čuo pa sam došao da provjerim."
"Zašto u mojoj sobi?"
"Jer, sam odatle čuo neke zvukove."
Ja moš, mislit. Sigurno.
"Gdje je Christopher?"
"On, pa on je otišao negdje."
"Aha dobro, možes li se sada vratiti na spavanje. Ovdje nema nikoga."
"Dobro, ali ostaviću vrata otvorena."
"Dobro, radi šta moraš."

Naslonila sam se na jastuke, ali imala sam osjećaj da on laže. Kako god. Pitaću Christophera. Nakon toga san me je obuzeo.

Kada sam se probudila, prva pomisao mi je bila da nađem Christophera. Ustala sam iz krevet i nakratko razmišljala gdje bi mogao da bude. Možda u radnoj sobi ili kuhinji ili na terasi. Ma kako god. Pogledaću svuda.

Napokon sam ga našla u radnoj sobi. Bio je okrenut od stola i gledao kroz prozor. Pričao je sa nekim na telefon. Kada sam zatvorila vrata okrenuo se i prije nego što je išta rekao prosmotrio me je od glave do pete. Onda mi je sinulo da sam samo u majičici na bretele i sorčicu u kojem spavam. Više nisam toliko želila da razgovaram sa njim koliko sam željela da se obučem. Ali šta je tu je.

"Šta sam uradio pa da me ovako pozdravljaš. Hoćeš li da dobijem srčani?"
"Ne budi smješan. Hoću da razgovaram sa tobom. Nešto čudno mi se sinoć desilo."
"Pretvorio sam se u uvo."
Nalaktio se na sto i gledao me kao da je ovo sve šala.
"Budi ozbiljan."
"Bio bih, ali mi ti odvlačiš pažnju."
"Dobro, odoh onda da se presvučem."
"Ne moraš, biću ozbiljan."
"Sinoć sam se probudila u gluvo doba noći i Damien je stajao pored moga kreveta. Kada sam ga upitala što je tu rekao je da je nešto čuo i došao da provjeri."
"Pa to baš i nije čudno."
"Hoćeš li mi ikada dopustiti da završim? Dakle, kada sam ga pitala gdje si ti on je rekao da si nekuda izašao. Gdje si sinoć bio?"
"U krevetu. I još sam se na hodniku sreo sa njim i rekao mu da ujutro moramo da se pobrinemo za auto."
"Zašto bi onda lagao?"
"Ne znam. Ali nekao ovo bude tajna. Ako ga vidiš pravi se kao da se ništa nije desilo."
"Dobro. Dorucak je za pola sata."
"Jedva čekam."
Oci su mu zaiskrile kao da razmišlja o nečemu prljavom.
"Samo ti sanjaj."
"Čovjek može da se nada. Ne ubijaj mu snove."
"Haha."

Kada sam se obukla i otuširala pošla sam u kuhinju da napravim dorucak, ali me je neko nadmašio.
Kada sam stupila u kuhinju Damien je stajao za šporetom i pekao nešto.
"Dobro jutro. Sta praviš?"
"Dobro jutro. Francuski tost."
"Ok. Ja ću onda postaviti sto."
Malo mi je čudno da pričam sa njim, ali šta cu, moram.
Nakon otprilike deset minuta, Christoper je ušao u kuhinju. Bio je blago namršten i zadubljen u misli.
"Damiene, poslije doručka ću morati do firme. Nešto je pošlo naopako sa novim softverom."
"U redu, šefe, hoćete li da idem sa vama?"
"Ne u redu je. Ostani sa Anom."
Vau, kao da i ne postojim. Ali on je upravu ne može život da stane samo zato što sam ja ovdje.

Nakon doručka pošla sam u sobu da iščetkam Reksa. Vjerujte nije nimalo lagan posao. Mrzi da se četka. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja uspjela sam da ga ištetkam, ali sada nemam šta da radim. Ubijam se od dosade.

Odlučila sam da ću kuvati nešto.

Već dva sata pravim tortu. Ima dosad tri sprata. Napravim jedan pa dosadno mi, pa drugi, pa opet. I sve tako. Nemam šta da radim.
Pa imaću kao svadbenu tortu, ali nema veze.

Nakon još nekoliko sati i dva sprata torte, Christopher se konačno vratio. Prvo je vidio, sada već ogromnu tortu, a onda i mene.
"Šta je bilo, nema me nekoliko sati i već ti nedostajem?"
"Ma ja, samo se ti nadaj. Bilo mi je dosadno."
"Možda bi mogla sa mnom na posao pa ti ne bi bilo dosadno."
"Super. Kada idemo."
"Čim me zamoliš."
"A to znaci..."
"Očekujem poljubac."
Pa dobro. Ako to znači da ću konačno saznati gdje i šta radi. Ok. Samo jedan poljubac u obraz.

Poljubila sam ga u obraz, ali on mi nije dao da se izvučem.
"Nisam na to mislio."
Upleo je prste u moju kosu i poljubio me čvrstvo, ali u isto vrijeme i meko. Puno osjećaja.

Damien's POV

Moram da se riješim ovoga mjesta. Samo pazi na Anu. Ana ovo Ana ono. Prije sam mu ja pomagao a sada samo da sjedim kod kuće. Moram se rješiti prepreke. Prije sam skoro uspio a sada neće biti grešaka. Samo jedna kapljica otrova ili jedan metak i sve je gotovo.

Evo mene opet. Znam da me nije bilo sto godina, ali nisam imala inspiracije i imala sam baš puno da učim. Svi kontrolne stavili sad kao da će maj i jun negdje pobjeći. Umrla sam. Ali sada je malo raspusta i malo ću odahnuti. Kako god ako vam se sviđa Vote i kom. Volim vas.

I još nešto. Kod mene pada snijeg a kod vas??😃