Never say never

Poglavlje 32

Moja velika avantura je počela sa kako se meni činilo najobičniim šopingom. To nije bila avantura kao da ja spasavam nekoga nego avantura da sam se zaljubila u nekoga.

Kada je jedan od čuvara stao pred šoping centrom sva srećna sam iskočila iz auta. Mrzila sam što sa mnom moraju ići čuvari. Kao da neko pokušava da me ubije. Ali kada sam ušla svi moji problemi su isparili i prepustila sam se uživanju.

Kada sam obišla dva od mogućih pet spratova odlučila sam da malo odahnem. Sjela sam za jedan sto i naručila kafu a čuvari za drugi, sve vrijeme me netremice posmatrajući. Pokušala sam da ih ignorišem ali, to je bilo teško jer sam osjećala njihove poglede na sebi. Kada sam bila zanesena kupovinom samo sam im davala kese pa ih uskoro nisam ni primjećivala od kesa. Sada sam ih vidjela i bilo mi je neprijatno. Da ih malo negledam otišla sam u kupatilo, ali oni nisu znali da imaju dvoja vrata. Stajali su na ulazu gdje sam ušla a ja sam izašla na druga vrata. Iskrala sam se iz centra i pošla ulicama grada. Dugo nisam šetala sama. Uvijek bi me neko pratio. Sada sam slobodna. Takođe sve bi bilo odlično da nisam srela osobu koju nimalo nisam voljela.

Sjedila sam u parku zatvorenih očiju i uživala sam u suncu kada sam začula dobro poznati glas kako me zove. Otvorila sam oči i našla se lice u lice sa Christopherovim tamnim očima. Brzo se osvrnuo oko sebe i, bukvalno, je zarežao:" Gdje su ti čuvari?"
"Uh, u šopingu?" Pokušala sam malo da razvedrim situaciju, ali bezuspjesno.
"U šopingu? A gdje si onda ti?"
"U parku."
"To vidim. Zašto nisi sa njima?" Uhvatio se za glavu i prošao rukama kroz kosu.
Ponašao se prema meni kao prema djetetu. Kao da imam tri godine i kao da ne mogu da odlučujem sama.
"Bila sam nervozna u njihovoj blizini pa sam im pobjegla."
Nagovještaj osmjeha se pojavio na njegovim usnama. "A kako si im pobjegla?"
"E, to ne mogu da ti kažem. Onda ćeš ti reći njima i neću više moći da pobegnem."
"Dobra poenta. A sad ustani. Idemo."
"Kuda? Bas uživam ovdje."
"Na jedno mjesto."
Uhvatio me je za ruku i poveo u drugom pravcu od centra. Zapitala sam se zašto li je on dolazio u grad. Nije valjda zbog mene?
"Zašto si ti dolazio u grad? Nisi valjda zbog mene?"
"Ne. Morao sam nešto da obavim u gradu kad sam dobio Jeremijevu poruku da si pobjegla."
Nisam ništa na to odgovorila.

Nakon nekoliko sati, a ustvari pola sata, Christopher je stao pred nekom šumom.
"Ne planiraš valjda da me ubiješ i da onda moje tijelo zakopaš u šumi."
"Ne budi smješna. Hoću nešto da ti pokažem. Ajde."
Izašao je iz auta i pošao u sumu. Nisam htjela da ostajem ovdje pa sam krenula za njim.
Sa lakoćom se kretao kroz šumu dok sam ja zapinjala za svaki mogući kamen. Čula sam da je nekoliko puta uzdahnuo i okrenuo se kao da hoće da mi pomogne, ali ja sam samo odmahivala glavom.

Napokon je stao. Stajao je pred nekom kolibicom koja je bila pored vodopada. Bila je predivna. Sva obrasla puzavicom i ružama. Raj. Otvorio je vrata i nekoliko puta uzdahnuo pa se pomaknuo sa vrata.

Unutrašnjost je bila mnogo veća nego što je izgledala spolja. I bila je prelijepa. Na zidu su se nalazile razne slike, pored zida sto sa računarom i komoda a na sredini su se nalazile dvije fotelje i sto. Tako spokojno.

"Sjedi. Uživaj. Ovdje možeš da budes kada ti je dosadno u kući. Ja ću doći po tebe oko 5."
"Hvala, Christophere. I čuvaj se."
Uputio mi je tužan osmjeh i izašao je iz sobe.

Kada sam čula da ide prema šumi obišla sam sprat kolibe. Tu je bila prelijepa spavaća soba, terasa i kupatilo. Jednostavno, ali prelijepo.

Izašla sam na terasu koja je gladala na vodopad uživala u suncu i umirujućoj tišini tako da sam zaspala i sanjala jako čudan san.

Stajala sam nasredini nekog proplanka. Sa moje jedne strane je bio Natnijel. Natanijel. Jako mi je nedostajao. Pokušala sam da odem prema njemu, ali nisam mogla. Sa moje druge strane je stajao Christopher koji je imao osmijeh preko cijeloga lica. Za čudo mogla sam da idem prema njemu. Krenula sam prema njemu sa namjerom da ga pitam za Natanijela, ali zatim sam čula riječi koje su slomile moje srce.
"Izdala si me Ana. Kako si mogla. I to sa njim. Ja sam za tebe uradio sve a on ništa!"
Zatim se okrenuo i otišao. Ostala sam sama na livadi sa Natanijelom.
"Konačno je i ta prepreka pređena. Dođi,moja ljubavi, idemo odavde."
Bez razmišljanja sam pružila ruku prema njemu iako je moje srce gorilo od boli.

Probudila sam se hvatajući zrak. Trebalo mi je nekoliko trenutak da shvatim gdje sam. U kolibi. Čula sam neku buku u prizemlju i unervozila sam se. Zar je moguće da je vec 5 sati? Na stepenicama sam čula dobro poznato pjevanje i cvrčanje ulja, ali kada sam pogledala na sat bilo je tek 2.

U kuhinji je Christopher kuvao nešto što je mirisalo prelijepo. Kada me je čuo okrenuo se pokazao na sto.
"Ručak je još malo pa gotov. Ako hoćeš napravi nam lumunadu."
Klimnula sam glavom i pohitala prema frižideru da uzem limunove i zaposlim se. Neću da razmišljam o snu. Ne još.

Poslije ručka sam posla da raspremim sto ali me je Christopher zaustavio.
Neka ja ću."
"Ti si kuvao, ja raspremam."
"Neka volim da raspremam."
"Dobro. Kako hoćeš."
Sjela sam na stolicu i uživala u limunadi kada je pitanje sa kojim je započela moja avantura napustilo moja usta.
"Zašto sve ovo radiš? Na početku si me mrzio. I udarao. Sada mi spremaš ručak. Kao da pokušavaš da budeš bolji prema meni. Zašto?"
"Jer...."

Kraj. Imala sam inspiracije. Ako vam se sviđa ostavite vote i kom. Nastavak u petak ili subotu. Volim vas.