Never say never

Poglavlje 34

"Dobro. Hajdemo u kući pa ćeš dobiti moju životnu priču."
Krenuo je da ostavi dasku a zatim prema kući. Cijelo vrijeme sam ga pratila. Više se nije šalio kao kada smo došli. Izraz lica mu je bio ozbiljan a pogled usmjeren negdje daleko. Kao da se prisjeća prošlosti. Kada se presvukao i došao u kuhinju duboko je udahnuo i počeo:

"Zamisli dvojicu prijatelja koji su odmalena bili nerazdvojni. Zajedno su bili u domu i igrom slučaja nisu se nikada razdvajali jedan od drugoga. Tako je bilo do njihove šeste godine kada ih je usvojila jedna žena. Bila je odjevena u bijelo i imala je plavu kosu i njima se činila kao anđeo. Nisu mogli vjerovati da će ih obojicu usvojiti i da ih neće rastaviti.

Kuća u koju ih je dovela bila je prostrana i najvažnije od svega čista. Za promjenu čisto i uredno. Nisu mogli vjerovati koliko sreće imaju. A najvažnije žena tj. Mary je bila dobra prema njima. Stalno se osmjehivala i kada bi nešto uradili nije galamila na njih. Za promjenu uživali su.

Dvanaest godina kasnije obadvojica su imali svoje uspješne firme. Sarađivali su i idalje bili najbolji drugovi kao kada su imali devet. Ali jednoga dana sve se promjenilo.

Upoznao sam kako se meni činilo savršenu ženu. Imala je svijetlo smeđu kosu i nebesko plave oči. Bila je sva u dugim nogama i kratkim haljinama. Izgledala je neodoljivo. Jedne večeri sam mu rekao da namjeravam da je zaprosim na godišnjicu. Za dva mjeseca. Pažljivo sam sve planirao za taj dan. Sve je moralo biti savršeno.

Primjetio sam da je Natanijel postao udaljen. Više nije o svemu pričao sa mnom. Stalno je kako se meni činilo bio ljut. To se odražavalo i na mene. Stalno smo se svađali. Majka je pokušavala da nas razdvoji, ali bezuspješno. Polako je i ona propadala. Imala je jednu tajnu koja ju je uništila. Nismo za nju znali. Sve se kasnije saznalo.

Na dan godišnjice sve sam bio pripremio. Zaboga, čak sam i obukao odjelo. Rekla je da je sačekam i da će biti gotova za pola sata. Sjedio sam u kuci nesvjestan onoga što se dešavalo na spratu. Nakon, 45 minuta sam otišao da vidim šta se dešava. Prizor koji sam zatekao bio je netvaran. Ležala je u našem krevetu zajedno sa Natanijelom. Kada me je primjetila počela je da objašnjava, ali nisam je slušao. Ni jedno od njih dvoje. Toliko sam bio ljut da je to bilo nestvarno. Da ne bih nekoga povrijedio pobjegao sam na nekoliko dana. Kada sam se vratio na večeri kod kuće njih dvoje su sjedili zajedno. Nerazdvojno. Pokušao sam da ih ignorišem, ali to je bilo nemoguće. Cijelo veče su se šalili. Natanijel je pričao šale a njen zvonki smijeh je odzvanjao trpezarijom. Nisam više mogao da izdržim. Taman sam htjeo da odem kada je majka progovorila.
"Imam rak."
Svi smo ćutali. Ostao sam bez riječi. Nakon toga morao sam da razgovaram sa njim.

"Biraj. Da budeš uz nas ili nikada više nećeš pogledati majku. Moramo da budemo uz nju."
"Onda mislim da je odlučeno."
Okrenuo se i otišao. Nisam mogao da vjerujem. Okrenuo je leđa porodici.

Tri mjeseca nakon toga majka je umrla. Leukemija ju je potpuno preuzela. Na sahrani je Natanijel otišao. Nismo se vidjeli sve dok nismo dobili slike. Prekinuli smo sve veze."

"Pa uglavnom to je zašto ti ne dozvoljavam da vas dvoje budete zajedno."
"To je bas okrutno od tebe."
"Znaš, na početku ovoga sam ti rekao da te želim. Nikad nisam rekao da ću igrati pošteno."
"A slike?"
"Baš si nestrpljiva. Dobro:

"Dvije godine nakon toga dobio sam jednu sliku. Već tada sam se bavio ovim načinom zivota. Bila je to slika Jane. Ležala je u mojoj igraonici, mrtva. Kako je došao do moje igraonice? Kako je ušao? Kako me je poznavao? Uz sliku je stajala poruka
"Nastavice se...."
Nasmrt sam se preplašio. Pregrizao sam jezik i nazvao Natanijela. Rekao mi je da je i on dobio sliku. I on je vodio isti način života kao ja. Sasvim logično. Zar ne?
Kada smo se vidjeli pokušavali smo da otkrijemo šta je dešava. Ali ništa nismo otkrili. Nisu dolazile nove poruke ni slike. Polako smo zaboravili da se to desilo. Ali nakon dva mjeseca nova slika. Jane prije nego što sam je upoznao, na ulici, u kući. Nova poruka:
"Mislili ste da će te se tako lako izvući. Ali nećete. Slika na zid ili tijelo u sobi. Odabir je na vama...."

Slike su postajale češće, a svaka je bila drugačija. Sve žene sa kojima sam bio. Pojavile su se.
Nisam imao izbora morao sam nesto da uradim. Jednom sam ih zapalio, ali su se ponovo pojavile na pragu.
"Sve sam vam blize."

Tako jednog dana slike su se pojavile u onoj sobi. Na zidovima. Naravno poruka:
"Osveta će biti slatka."

"I tako, draga moja, sav moj život u jednoj priči."
Gledala sam u njega bez riječi. Okrutno. Nema šta. Nije toliko hladnokrvan kao što se prikazuje. Nekada je i on imao srce, ali ga je izgubio..

Dragi moji, konačno nastavak. Nadam se da vam se sviđa. Pišem ga od utorka. Kom i vot. Jako mi znači.
Volim vas. 😃