Never say never

Poglavlje 28

Nakon nekoliko sati koji su se meni činili kao vječnost, doktor je došao noseći neku inekciju. Ako je to što će me spriječiti da povraćam prihvatiću. Taj metalni ukus pomješan na kiselinom ostavljali su grozan ukus u mojim ustima. Kada je inekcija ušla u unfuziju a infuzija u moju krv osjetila sam malo olakšanje. Nisam imala taj stalno prisutni osjećaj u želudcu i nije mi se toliko spavalo.

Natanijel je frustrirano prekidao i zvao na telefon dok je Christopher hodao tamo amo po sobi i svako malo je prolazio rukom kroz kosu.

Kada bi se susreli na sredini sobe dobacili bi otrovne poglede jedam drugome ili bi to tiho podbadali jedan drugog.

Nakon još nekoliko puta tako rijeci su samo izletile iz mene,"Izlazite više napolje. Ne mogu da vas gledam. Samo se prepirete kao kakvi tinendžeri. Napolje. Odmah."

Zastali su i zagledali se u mene. Samo sam prstom pokazala na vrata. Christoher je pomirljivo podigao ruke i izašao iz sobe. Za njim je išao Natanijel.

Konačno sam odahnula kada su izašli iz sobe. Malo mira i tišine. Sklopila sam oči i zaspala.

Nataniel's POV

Iznervirano sam prekinuo telefon. Anin otac kao da je nestao sa lica zemlje. Nakon što mi je "predao" Anu nestao je. Nije u kući u kojoj je bio. Komšije kažu da se odselio nekoliko dana nakon što je dobio moj novac. Sada mi je žao što sam ga uopšte tako lako pustio. Dok sam razmišljao gdje bi mogao biti zelefon mi je zavibrirao u džepu.
"John" pisalo je. Mozda je konačno našao oca. "Da?" Zarezao sam kao da je on kriv za sve ovo. "Našao sam ga." Te tri riječi sam čekao čitavoga dana.

"Odlično. Dovedi ga u Okružnu bilnicu."
"Biću tu za dva sata."
Prekinuo sam vezu i konačno odahnuo. Christopher me je pogledao očekujući da mu kažem šta sam saznao.

"Našli su ga. Dolaze za dva sata."
"Odlično. Nadam se da će se sve ovo završiti pa da možemo kući."
"Kući, Christophere? Misliš da ćemo mi svi otići kući i živjeti kao jedna srećna porodica?"
"Naravno da ne" odvratio je zajedljivo. "Nisam toliko glup. Čekam da idemo kući jer će tamo biti sigurna. Neće je moći povrijediti?"
"Vidjećemo."
Slegnuo je ramenima kao da ga to ne dodiruje i naslonio se na zid. Na prvi pogled je izgledao ravnodušno na sve, ali znao sam da to nije istina. Taj stav je usavršavao godinama to je značilo da razmišlja o događaju koji nas je potpuno razdvojio:

"Ti si kriv za ovo Natanijele. Ne bi bila mrtva da nije tebe!"
Gledao sam ga sa tugom u očima dok smo sahranjivali ženu koja nas je odgojila i koja nam je sve pružila.
"Da ti nisi bio takav gad prema njima mozda bi i bila živa. Ali ne veliki gospodin je odlučio da mu je žena važnija od majke."
"Da. A to se ne bi desilo da ti nisi doveo Gospođicu Neosvojivu u kuću."

Iz misli me je prenijelo komešanje iz hodnika. John je išao i za ruku bukvalno vukao Aninog oca.

Kada je došao do nas postavio ga je pred mene uz gadljiv pogled. "Natanijele dugo se nismo vidjeli. Šta se dogodilo?"
"Znaš ti dobro. Treba nam tvoja krv."
"To je malo nezgodno jer je ja ne želim dati."
Prije nego što sam mogao shvatiti Christopher ga je je uhvatio za kragnu košulje i povukao u ugao. "Idem da malo popričam sa gospodinom."
Povukao ga je u ugao i priljepio za zid. Zatim ga je protresao kao da je krpena lutka i bacio ga na pod. "Sređeno. Gdje je transfuzija?"

Nekoliko sati kasnije Ana je primala krv i boja joj se polako vraćala u obraze.

"Sutra moze ići kući." Doktor je pregledao karton i vratio ga na mjesto. 

Christopher's POV

Dok je Natanijel razgovarao sa doktorom ja sam se,nadam se, neopaženo iskrao iz sobe. Pozvao sam Damiena na telefon i rekao mu da udvostruči čuvare. Čak i da stavi stražu oko plaže. Ova djevojka mi je utjerala strah u kosti. Zbog nje sam postao obzirniji prema svima. Čudno. Ima jako čudan uticaj na mene.

Znam da je kratko. Ideje su mi presušule a imam puno da učim pa sam ovo začas napisala jer sam obećala. Ostavite vote i kom kao i uvijek. :-)