Never say never

Poglavlje 39

"Jako mi je žao zbog moga ponašanja danas. Dođi u moju sobu večeras da se izvinim. Imam iznaneđenje za tebe."

Jao, koja poruka. Ne sjećam se da mi se iko ovako izvinjavao. Rekao je da ima iznenađenje za mene. Možda će me vratiti kući. Da vidim svoju staru sobu i kuhinju. Da uživam u prirodi i sjećanju na sve kako je bilo prije ovoga.

A čak iako izvinjenje bude sadržalo poljubce niko neće saznati. Čak ni Natanijel.

Natanijel's POV

Konačno se vraćam kući. Vidjeću Anu i idemo negdje daleko da zaboravimo na sve.

***
Dok ulazim u avion ogledam se oko sebe i pogledom pretražujem zgrade za koje se nadam da nikada više neću morati gledati. Pozdravljam se sa Japanom i njihovim šefovima.

U avionu me dočeka prijatno rashlađenje klime i stjuardesa koja mi se neprestano nabacuje. Ne znam zašto je nisam otpustio. Vjerovatno jer zaboravim. Ali ne obraćam pažnju na nju već samo razmišljam o Ani.

***
Već je pao mrak kada sam izašao iz aviona. Ustvari bio je novi dan jer je put trajao desetak sati.

Sjedim u autu i gledam na Christopherovu kuću. On je na obali mora a ja sam se zabio u planine kao uplašenii zeko. Čim odemo ima da kupim novu kuću.

Mora da Ana spava u svojoj sobi, ali da je tako Reks bi bio pred vratima, ali on spava pored suprotnih. Čudno. Mora da je zavolio Christophera, jer ipak njega je lako voljeti.

Krevet je neraspremljen a vrata terase neotvorena. Gdje bi mogla biti? Ni sam ne znajući zašto prišao sam drugim vratima i otvorio ih....

Ana's POV

Cijeli dan svi su se u kući ponašali čudno. Čuvari su me izbjegavali, čak ni Damien nije htio da razgovara sa mnom. Sve dok ga nisam nagovorila da odemo u podrum da razgovaramo.

"Zašto me izbjegavaš?"
"Jako sam dobro, hvala na pitanju. Ne nisam se umorio, jesi li ti?"
"Ma, prekini sa tim."
"Dobro, onda odoh."
"Nemoj. Šta ti je danas?"
"Nije mi ništa."
Stalno je izbjegavao moj pogled što znači da se nešto kuvalo.
"Zašto me izbjegavaš? I zašto imaš kecelju preko ramena?"
"Pa ja kuvam u kući ako si zaboravila."
"Dobro to. Šta je sa prvim pitanjem?"
"Ma nemam vremena."
"Ne seri. Vidjeli smo se na stepenicama i samo si prošao pored mene."
"Dobro. Christopher je rekao da će nas ubiti ako ti se danas budemo obraćali."
"Vidi, vidi, vidi."

Jao ne, u velikoj sam nevolji.

Christopher's POV

"Vidi, vidi, vidi."
Izgleda da ovi ništa ne mogu da poslušaju. Ni najobičnije naređenje.

"Ana, izlazi."
"E bas neću."
"Napolje!"
"Ovih dana se ponašaš kao kreten. Šta ti je?"
Ti si mi eto šta mi je. Ali, ne smijem to reći. Ne sada.

Neznajuci šta ću, izađem iz podruma. Moraću, stvarno, da uvedem malo discipline u ovu kuću.

Jedva čekam večeras.

Ana's POV

Za ručkom je prilično tiho. Ja sjedim na jednom kraju stola a Christopher na drugom. Ne gledamo jedno u drugo, ne progovaramo. Čvrsto sam odlucila da ću ga ignorisati sve dok ne odem iz ove kuće.

***
Dok sjedim na plaži i gledam kako poslednji zraci sunca zalaze, sjetim se poruke. Rekao je da naveče dođem u njegovu sobu, ali sada baš i neželim. Ako ne odem sigurno će doći po njega. Znam da ću time prekršiti obećanje dato sebi, ali barem ga neću slušati više nakon ovoga večeras.

Ustajem i krećem prema kući da nahranim Reksa i vidim šta hoće.

***

U sobi je mrak. Na nebu nema mjeseca tako da se ništa ne vidi. Spopada me neki neobičan osjećaj. Mislim da ovo ipak nije bila dobra ideja. Kada krenem prema vratima konačno progovori.

"Šta, zar već ideš?"
Od iznenađenja poskočim, ali se brzo saberem i odgovorim.
"Pa s obzirom da sjedimo u sobi i nepričamo, ja idem."
"Ne možeš."
"Da mogu. Rekao si da ćeš se izviniti, ali nisi."
"I hoću. Na način na koji znam."

Odjednom ustane i počne mi prilaziti. Osjetim ruke na kosi i shvatim da će me poljubiti.
"Samo se opusti."

Spusti usne na moje i zaplete prste u moju kosu. Iznenada, ne želim više da se odupirem već mu uzvraćam, na sebi nepoznat način. Zaboravljam sve oko sebe i sada postojimo samo mi. Prije nego što stignemo do kreveta nekoliko puta se zaustavimo na zidu, ali kada smo konačno tu, polako počinje da me skida. Za razliku od njega ja skoro podivljano skidam odjeću sa njega. Uskoro se izgubimo jedno u drugom..

***

Ležim sa glavom na njegovim prsima. Tačno pored njegovog srca. Ništa ne govorimo, ali znam da je budan jer polako uvrće kosu oko prsta. Uživam, ali tome dođe kraj.

Vrata se otvaraju, i preko Natanijelovog lica prvo prelazi šok pa onda nepovjerenje.

Skačem kao oparena i trazim veš. Za to vrijeme Christopher leži na krevetu i smije se.
"Izgleda da smo kvit, brate."

Natanijem nestaje sa vrata i čujem kako lomi stvari. Dok oblačim majicu progovorim.
"Ne mogu da vjerujem, samo si me iskoristio da mu se osvetiš."
"To nije bio plan, ali kako je tako je."
"Uh, mrzim te!"

Izletim iz sobe i krenem prema vratima. Natanijel stoji pored njegovog auta i čupa kosu.
"Natanijele."
"Šta je? Ustvari nemoj ni odgovoriti. Vjerovao sam ti a ti si me iznevjerila."
"Ali.."
"Ne smišljaj izgovore, dosta mi vas je oboje. Odlazim, nemoj me više nikada potražiti."
"Ali.."
"Dosta!" Izdere se na mene i ode do auta. Ubaci u brzinu i odlazi ne pogledajući me.

Ne mogu da vjerujem da se ovo dešava. Ne mogu da vjerujem da sam ovo dopustila. Vrijeme je da odem. Ništa me više ne zadržava.

Ulazim u Christopherov auto u kojem, pukom srećom budu ključevi.

Dok dim ostaje za mnom ja ostavljam još nešto. Sve uspomene i sav bol na ovo mjesto...

I hej. Konačno zadnje poglavlje. Znam da sam odugovlačila, ali to je zato jer vjerovatno neki dio moga mozga ne želi da se ova priča završi. Ovo je moje prvo djelo i hvala svima na čitanju. Volim vas puno i hvala na 33,4K čitalaca mnogo vas volim!!!

P.S. zelite li epilog? 😘