Never say never

Epilog

5 godina kasnije

Nikada nisam razmišljala o tome da ću otvoriti uspješnu poslovnu firmu. Izgleda da niko ne zna šta ti život donosi. Pa tako i ja.

Nakon svih mojih događaja postala sam Ana Gred generalni direktor Grand Victory. Osnovana radi razvijanja najvećih programa za zaštitu podataka.

Život mi se sveo na kasno ostajanje u kancelariji i davanje intervijua za novine. Već pet godina nisam pustila nikoga u svoj život i savršeno mi je dobro.

Ustvari, lažem i sebe i sve oko sebe.

Otkako sam otišla sa imanja u prvi mah nisan znala šta ću, ali kada sam se vratila kući i ispod očevog kreveta otkrila kofer novca otišla sam od svega poznatog. Nisam se ni osvrnula.

I tako sada dok sjedim u autu čekam da se gužva raščisti, kao da me prošlost stigla. Ugledam dobro poznatu kosu ali, sljedećeg trenutka već je nema.

Poraženo spuštam glavu na volan i pokušavam da dođem sebi.

Neko trubi. Podignem glavu i vidim da su svi ispred mene otišli. Ubacim u brzinu i krenem ka stanu.

***
Iako sam bogata to se na prvi pogled ne vidi u mome stanu. Srednje je veličine, jer nisam željela da me podsjeća na one kuce, i prilično je natrpan, ali je zato sve od tih stvari najbolje a i korisne su.

Odjednom neko pozvoni na vrata. Bez razmišljanja ko bi mogao da bude otvorim. Na vratima stoji on. Ipak mi se nije učinilo.

Prvo ga dobro osmotrim. Kosu je skratio zbog čega mu je lice izražajnije,i takođe više ne nosi farmerice i majice nego odjelo. Promjenio se, ali je ipak ostao isti. Vidim mu to u očima, osmjehu koji mu poigrava na usnama pa čak i načinu na koji kaže rečenicu sa kojom je sve počelo.
"Šta je bilo, ne možeš da odoliš?"

Kad sada malo razmislim o tome šta sam uradila sama sebi bih se učinila ludom, ali tada..

Bez razmišljana sam ga povukla za kravatu i počela da ga ljubim. Uzvraćao mi je i počeo da kida haljinu sa mene. Teturajući se do spavaće sobe nekoliko puta smo naletili na zid, ali to nisam ni osjetila.

U sobi smo postali klupko udova i satena..

***

"Zašto si došao?"
"Šta, nije ti se svidjelo predhodnih sati?"
"Kao i uvijek odvraćaš pažnju." Naslonila sam se na jastuk a i on je učinio isto.

"Vidi, nešto čudno se dešava."
"Šta je ovaj put. Čuvar ti je dao otkaz, pa sad niko nema da ti čuva aute?"
"Haha, sigurno." Odjednom se uozbiljio.
"Vidi, tvoja slika se pojavila na zidu."
"Čekaj, ja nisam mrtva."
"U to sam se uvjerio. Ali ko ju je stavio?"
"I šta hoće?"
"Stvarno ne znam, ali možda je na nama da otkrijemo..."

Kraj. Bukvalno plačem što je svemu došao kraj. Ali uvijek ću pamtiti kako sam na Novu godinu objavila svoje prvo poglavlje. Kako je moja knjiga postajala bolja i kako se sve više ljudima sviđala. Hvala vam svima. Sve vas volim. 😘😳

Ostavila sam malo misterije, ali to je zato što sam planirala drugu knjigu. Za sada je neću pisati, ali hoću početi novu priču. Biće fantazija. Ako hoćete da je pročitate objaviću je, vjerovatno, od 6-10 juna. Jako bi mi značilo. I po poslednji put votajte i komentarišite.