Poglavlje 17

6.5K 217 2
                                    

Natanijel je dovodio Reksa u bolnicu kada god je mogao. Bio je presladak. Već je počeo da raste i Natanijel je imao pune ruke posla sa njim kako je govorio.

Dan nakon što sam izašla iz bolnice pošla sam da ga nahranim i malo prošetam sa njim ali Natanijel mi nije dao. Odveo ga je u šetnju. Da mu kupe neku igračku u gradu kako je rekao. Otišli su pješke što je značilo da neće doći za nekoliko sati. Nakon našeg podužeg razgovora u bolnici Natanijel mi je sve objasnio tj. kako je on postao takav kakav je sada i činilo mi se da sve ide na bolje. Izašla sam iz sobe tj. Natanijelove jer mi nije dao da budem u svojoj. Kako sam hodala hodnicima naišla sam na njegovu kancelariju. Vrata su bila otvorena.

Polako sam ušla i razgledala. Sve je bilo isto kao i prošlog puta ali tada nisam primjetila policu sa nekim knjigama. Barem mi se tako činilo. Kada sam prišla shvatila sam da su to dnevnici. Njegovi dnevnici. Uzela sam neki stariji koji je bio iz njegove srednje skole. Tako je pisalo na godini. Na prvoj stranici je bila slika neke djevojke. Izgledala mi je poznato ali nisam mogla da se sjetim odakle. Kako sam listala dnevnik bilo je ponegdje unosa potpuno ne poveznih sa tekstom koji je pisao.

Danas je imala pletenice. Bila je preslatka. Ili možda ovo

Danas je na licu imala neku posjektinu iznad obrve. Pitao sam se odakle joj. Ali uhvatio me je osjećaj da je zaštitim.

Pitala sam se o kome je to pisao ali onda sam naisla na unos 1 septembra neke godine nisam mogla da pročitam jer je bilo zamrljano:

Danas je pošla u srednju. Imala je preslatku plavu haljinicu koja joj je savršeno isticala figuru.

Ja sam imala plavu haljinicu u srednjoj. Čudno. Ponovo sam pogledala onu sliku sa početka i shvatila sam da sam to ja. Jaaaa? Odakle mu slika? Zar je bio zaljubljen u mene još u srednjoj?

Zaprepaštena ostavila sam dnevnik i pošla u kuhinju. Još sam bila zamišljena kada su se Natanijel i Reks vratili.

Nekako sam pred veče izmolila Natanijela da izađem napolje da istimarim Munju.

Kada sam došla u konjušnicu u njoj me je čekao neki covjek. Izgledao je kao da je iz osiguranja. Mora da ga je Natanijel poslao. Nije ništa rekao samo mi je prišao i udario me po licu. Stavio mi je vreću na glavu a onda samo mrak.

Žao mi je ako je kratko. Nisam imala inspiracije.
Šta mislite da će se desiti. Ostavite kom i vote ako vam se sviđa. :-)

Never say neverHikayelerin yaşadığı yer. Şimdi keşfedin