Never say never

Poglavlje 33

"Jer ti u meni budiš nešto što nikada nisam osjetio. Budiš neki osjećaj u meni da ne budem bezosjećajni kreten. Iz nekog nepoznatog razloga želim da te zaštitim. Takođe želim te samo za sebe. Kada te vidim sa Natanijelom mrzim ga iz dubine duše. Ne želim njegove prste na tebi, u tvojoj kosi. Shvatam da si prvo njega upoznala, ali želim, nesto što je nemoguće a to je da mi budemo zajedno."

Bokte. Njegove riječi su me ostavile bez riječi. Priznanje iz srca. Neko vrijeme smo ćutali a onda sam ja tihim glasom progovorila.
"Zašto mi sve ovo govoriš?"
"Htjela si da znaš, zar ne?"
"Da,mislila sam da ćeš reći nešto tipa hoću da te ubijem i takva sranja. Nisam očekivala izjavu ljubavi."
"To nije izjava ljubavi, to je činjenica."
"Dobro. Možemo li sada kući?"
"Naravno. Samo da pospremim ovo i idemo."

Ustao je i počeo da rasprema sto. Njegova ranjivost je nestala i zamjenila ga je uobičajna maska hladnokrvnosti.

Kada smo se vratili kući prvo sam pogledale poruke od Natanijela. Rekao mi je da mora na nekoliko dana u Japan i da će mi se javiti kada se vrati. Otkucala sam -dobro- i otišla naći Christophera da ga obavjestim o tome.

Glavu je naslonio na sto a disanje mu se potpuno smirilo. Spavao je. Nisam htjela da ga budim pa sa ga pokrila sa dekom i lagano sam pritvorila vrata od terase i izašla.

Christopher's POV

Neočekivana toplota me je obgrlila i probudio sam se. Čuo sam kako neko zatvara vrata i polako sam podigao glavu. Vrat me je ubijao. Svaki put podsjećam sebe da ne smijem zaspati za stolom, ali to svaki put bude bezupješno. Istegnuo sam se nekoliko puta i pošao prema vratima. Kada sam došao u kuhinju osjetio sam lagani povjetarac na licu i znao sam da sjedi na terasi.

Lice joj je bilo usredsređeno na nešto u daljini. Njen profil me je uvijek oduševljavao. Imala je plavu kosu koja je stepenasto padala niz njeno lice. Oči su joj bile prekrivene dugim trepavicama a pune usne su joj lagano bile rastavljene dok je disala. Kao pravi anđeo. Znam da je nisam trebao odvojiti od Natanijela, ali više nisam mogao izdržati. Morao sam je imati kraj sebe.

Polako sam joj prišao i lagano joj dotakao kosu. Isti tren se okrenula. Ali kada je vidjela da sam ja odmah se opustila.

"Nisam htjela da te budim, iako imam nešto da ti kažem."
Odmah me je zainteresovala.
"Šta?"
"Natanijel mi je rekao da mora u Japan pa ga neće biti cijele nedelje."
Tako znači. Dobrog Natanijela nema, što znači da je meni otvoren put.

Ana's POV

Izraz lica mu je odjednom postao zamišljen. Lagano je prstima kuckao po bradi kao da je duboko zamišljen, ali osmjeh mu je cijelo vrijeme krasio usta.
"Šta?"
"Samo razmišljam kako imam sreće."
Namrštila sam se. O čemu on to priča? Sreće?
"Kako misliš?"
"Ništa. Hajde, idemo na plažu."

Otišla sam u sobu i obukla kupaći a preko neku ljetnu haljinicu. Kada sam dosla do vrata on me je već čekao. Bio je nemarno naslonjen na zid i nosio je samo šorc. Nisam mogla odvratiti pogled. Pločice su mu se jako izdvajale a koža mu je bila blago preplanula i zbog toga je bio još ljepši. Misli su mu lutale.
Nasmijao se kao da zna o čemu razmišljam.

"Hajde idemo."
Pomalo smeteno sam krenula za njim gledajući u njegova izvajana leđa. Kako čovjek može biti tako savršen? A onda sam se sjetila da nije savršen. Sjetila sam se njegove igraonice i njegovog priznanja.

Odjednom je zastao a ja sam se zabila tačno u njegova leđa. Čula sam prigušeni smijeh na šta sam samo prevrnula očima.
"Ovo bješe tvoja daska."
"Da, hvala."
Uzela sam mu dasku iz ruku i pošla prema moru. Zašto sam odjednom takvaprema njemu? Čula sam ga kako je nešto opsovao a onda je potrčao.
"Vidjeo sam da si naučila da surfuješ. Imaš li hrabrosti da se takmičiš protiv profesionalca tj. mene?"
"Naravno. Šta dobijam kada te pobjedim?"
"Hehe. Ti mene da pobjediš? Prije će biti obrnuto." Ali evo: ako me pobjedis moći ćes da da..."
Nalaktio se kao da razmišlja.
Odjednom sam dobila ideju.
"Reći ćeš mi istinu o onim slikama u onoj sobi."
Licem mu je na časak preletio izraz sumnje, ali je onda klimnuo glavom.
"A ako ja pobjedim dobijam tvoga psa čitav dan."
"Zašto, šta planiraš da mu uradiš?"
"Vidjećeš kada pobjedim."
Okrenuo se i ušao u more.

Neko vrijeme smo samo ležali na daskama i uživali u laganom ljuljuškanju talasa, tj. ja sam uzivala. Christopher je ili ronio ili me prskao vodom. Ali više ovo drugo.

Nakon nekog vremena odlučili smo da započnemo takmičenje.
Imaćemo tri faze takmičenja. Ko osvoji dvije pobjeđuje.
Prva faza: ko izvede bolju završnicu.
Hehe. Pobjeda je moja. Pustila sam ga prva. Neko vrijme je samo plivao, ali zatim je uzjahao talas.

Mora mu se priznati. Stvarno zna da surfuje. Kako se bližio kraj nisam bila sigurna dali ću pobjediti. Kada je bio na vrhu talasa skočio je i okrenuo se u vazduhu a zatim prav kao strijela skočio o more. Skidam mu kapu. Stvarno je dobar.
Kada je došao reče:
"Mislim da će se Reksu svidjeti jedna posebna igračka."
"Samo se ti nadaj. Pobjeda je moja."

Otplivala sam od njega i čekala pravi talas. Zatim sam ga ugledala. Nije bio pretjerano visok, ali je zato bio širok. Savršen za moju zamisao. Neko vrijeme sam izvodila obične trikove a onda na vrhuncu vala sam stavila dasku bocno i odskočila. Dočekala sam se na ruke i bila zadivljena sama sobom.

"Prilično sam sigurna da pobjeđujem, zar ne?"
"Samo ovaj put."
"Hajde onda da nastavimo."

Druga faza: ko će izaći iz tube. Upsi, mislim da ovu dobija.
Ponovo je išao prvi. Naravno uspio je. Jer je on ipak duži surfer.

Kada sam stala na dasku i kada me je poklopio talas prvo sam pomislila da je ovo predivno a onda me je uhvatila panika. Kako ću da izadem iz ovoga? U trenutku nerazmišljanja sam se bacila u talas. Voda me je povukla i ja sam nestala pod vodom.

Kada sam, kašljucajući, izronila prvo sam shvata da Christopher pliva prema meni a onda su do mene dosle njegove riječi.
"Da, da dobro sam. Možda si ovo dobio,ali ja sasvim sigurno pobjeđem."
"Pa hajdemo onda."

Treća faza: moramo surfovati gdje je kamenje. Najopasniji dio plaže.

Prvi:on.
Samouvjereno je veslao i kada je talas naišao odmah ga je zajahao.
Nekoliko trenutaka se dobro držao, ali onda je zamalo pao. Talas je nailazio na jako veliku stijenu pa je bio malo uzbrkanije. Malo je izgubio ravnotežu, ali se ipak izvukao. Skoro savršeno.

Moj red. Sačekala sam da nekoliko talasa prođe dok nisam bila spremna, a onda sam skočila.

Moja pobjeda je bila očigledna.
"Izgleda da sam ipak pobjedila šampiona."
"Ma ja. Samo zbog kamena."
"Nemoj biti tužan. Vrijeme je da mi otkriješ sve svoje tajne."
Da toga se i bojim - pomislio je.

Da počnem dragi moji. Nije me bilo skoro dvije sedmice. Znam da me većina mrzi, ali zato je ovo najduži nastavak ikada. Sljedeći nastavak je za vikend. Ostavite kom i vote i šta mislite o slikama??
Sve vas volim..