Cijena ljubavi

Dan tuge

Nakon par dana cijela šira Adelina obitelj i prijatelji bili su na okupu kako bi se barem gestom dolaska na njegov sprovod odužili Borisu za svu ljubav i dobrotu koju im je neumorno pružao sve te godine.

"On je bio nepresušni izvor dobrote za sve koji su ga poznavali." Govorila je Adela kroz suze na Borisovu sprovodu. "Svi koji su ga upoznali za njegova kratkog života koji se u 24. godini naglo prekinuo nepažnjom i pijanstvom nekog..." Uzdahnula je. "No, o mrtvima sve najbolje. Dakle, svi koji su ga poznavali o njemu imaju samo riječi hvale. On je bio kao anđeo među nama ljudima, običnim smrtnicima. I sigurna sam da je sada u društvu anđela. Nikada... Moj brat nikad nije izgledao poput nekog čiji bi se život mogao završiti smrću. I zato ti obećajem, Borise, da ćeš zauvijek nastaviti živjeti u našim srcima."

Pogledala je u nebo. Osjećala je gore njegovu prisutnost. Osjećala je kako joj se smiješi i zahvaljuje joj na lijepim riječima.

Otišla je nazad do majke i rukama obgrlila sina koji je stajao ispred nje.

Neo je rukom trljao oči.

"Sine, jesi li dobro?"

"Želim ići kući."

"Ali, ne možemo još..."

"Mama, molim te."

"U redu je, Adela. Ja ću ga odvesti." Ponudila joj je najbolja prijateljica Patricija.

"Hvala ti." Adria joj se zahvalno osmjehnula.

"Idemo?"

Nakon što je Patricija otišla s Neom, Adeli je prišao njezin kolega s posla Damjan koji joj je osim što je bio kolega bio i izvrstan prijatelj uz Patriciju.

"Adela." Rekao joj je sa sažaljenjem u glasu. "Zbilja mi je žao."

"Hvala ti. No žaljenje ništa neće promijeniti. Trebam biti jaka, zbog Nea."

"Ne, opet glumiš snažnu ženu. Dopusti si trenutak slabosti, dopusti samoj sebi da se osjetiš povrijeđeno."

"Kome ću time pomoći? Što ću time dobiti?"

"Olakšanje. Tu patnju ne možeš držati u sebi."

"Jesi li došao razljutiti me ili utješiti?"

"Došao sam pružiti ti podršku, a ne lagati ti."

"Damjane, zašto si takav? Sada zbilja nije vrijeme za to."

"Dobro, idem. Čuvaj se!"