Cijena ljubavi

Kraj

Adela je odmah idući dan otišla u dom kako bi Ivana vratila kući. Bila je odlučna u toj namjeri i znala je da će ga vratiti natrag pod svaku cijenu. Ipak je on sada njezino dijete.

Pokucala je na vrata no dugo nitko nije otvarao. Napokon, kroz poluotvorena vrata izvirila je glava neke starije žene.

"Da, gospođo?" Izgledala je uplašeno.

"Došla sam po svoga sina. Jeli tu?"

"Ah... Pa djeca ovdje uglavnom nemaju roditelje. Tko je vaš sin?"

"Ivan."

"Ivan?"

"Ivan Kovačević."

"A vi ste?"

"Adela."

"Znate da ću trebati više od toga..." Žena je sad potpuno otvorila vrata.

"Ah... Adela Vukas."

"A vaš sin ima drukčije prezime jer?"

"Pa... Teško je to objasniti. Gledajte, on nije moj biološki sin."

"Dobro..." Vidjelo se kako žena već polako gubi interes za ovaj razgovor.

"Ja i moj muž smo ga posvojili. Ali vi ste nam ga oduzeli."

"A zašto bi mi učinili takvo što?"

"Rekli ste da ste mu našli udomitelje. Mislim... Vaša upraviteljica je tako rekla."

"Znači vi ste mu bili samo privremeni udomitelj?"

"Pa, da ali.."

"Onda se nemate na što žaliti. Valjda ste bili svjesni kako ćemo dječaku prije ili kasnije pronaći drugu obitelj."

"Mogu li ga barem vidjeti?"

"Ne, nije tu. Kod nove obitelji je."

"A gdje oni žive? Možete li mi dati adresu?"

"Vi mora da se šalite. Pretvarati ću se da to nisam ni čula, za vaše dobro. Preporučam vam iskreno da i ne pokušavate saznati ju jer ako biste im se kojim slučajem pojavili pred vratima oni bi mogli pozvati policiju i tužiti vas. Želite li zabranu približavanja svom 'sinu'?"

"Ah... U pravu ste."

"Naravno da jesam. Doviđenja!" Žena je zalupila vratima.

Adela je ostala trenutak stajati pred vratima upijajući sve emocije i misli koje su joj prolazile kroz glavu.

Da, izgubila je svoje dijete. Dijete za koje je bila tako vezana još od smrti njegove majke i koje je zavoljela kao vlastito. Sada ga mora zaboraviti kao da nikada nije ni bio dio njezina života.

Isto tako mora napraviti sa svojim starim životom. Životom koji se samo izvana činio punim sklada ali njezina unutarnja želja za osvetom nije joj dala mira.

Nije ona toliko bila želja za osvetom koliko radoznalost i potreba za novim spoznajama.

Dali bi nam nešto drugačije od onog što imamo donijelo veću sreću? To pitanje se uvijek pitamo, bez obzira na to koliko smo sretni i uspješni u životu.

Jer u čovjekovoj je prirodi težnja za onim što još ne posjeduje. Mora imati sve, iskusiti sve, znati sve. Ili barem malo više od onog što već zna. Misli kako će se tim novim iskustvom popeti jednu stubu više na stubištu života. No želja nikada ne ostane samo na jednoj. Kada napokon dobijemo ono za čim smo žudili više nam se ne čini tako posebno, kao da izgubi sjaj. Time pridajemo još veću važnost onome što idalje nemamo, no sada nam se mogućnost za ostvarenjem tog sna čini barem malo bližom i istinitom.