Cijena ljubavi

Ljubomora

Nakon par dana Adela s majkom ode u bolnicu po Nea koji je pušten iz bolnice.

-Dobro jutro, Neo!-Adela uđe u njegovu bolničku sobu.

-Jutro, mama. Ovo je Ivan. On je došao jučer.

-Bok, Ivane!-Adela pozdravi dječaka na drugom krevetu koji je izgledao potišteno.

-Bok.-rekao je ne dižući pogled sa svoga kreveta.

-Jeli sve u redu?-upita ga Vivian.

-Jeste li vidjeli moju mamu kada ste dolazili?

-Ne, mislim da nismo.

-Kako izgleda tvoja majka?-brižno će Vivian.

-Ima dugu plavu kosu i plave oči.-rukom se uhvati za bradu kao da razmišlja.-Oh, da, i često nosi štikle.

Adela se na to nasmijala.

-Ne, nismo je vidjeli. No sigurna sam da će uskoro doći po tebe.

-Jučer joj nije bilo dobro.-nastavio je Ivan.

-O, da?-Adela se zabrinula.

-Da, onesvijestila se.

-Kako se to dogodilo?-upita Vivian.

-Pa...ja sam došao iz škole i kada sam pozvonio nije otvorila vrata. Dugo sam stajao pred vratima i onda pogledao kroz prozor. Vidio sam je kako leži na podu. Popeo sam se na drvo kako bih kroz otvoren prozor ušao unutra ali pao sam...Tako sam završio ovdje.

-O, jadan mali.-reče Vivian.

-A gdje ti je tata?

-Nemam ga. Umro je prije dvije godine od raka.

-Onda, idemo li?-Neo se ustao s kreveta.

-Ne dok ne saznamo što je s Ivanovom majkom. Kako ti se zove mama?

-Ana Kovačević.

-U redu, provjerit ću što je s njom. Mama, ti sad odvedi Nea kod sebe doma a ja ću doći po njega nakon posla.

-Zašto ne mogu biti sam doma?

-Ne mogu te ostaviti samoga nakon onog što ti se dogodilo. Osim ako te zaključam u stan.

-Nemoj tako, Neo. Bit će nam lijepo.-reče mu baka.

-Ne znam baš...

~*~

Neo i Vivian razgovaraju u taksiju.
-I, Neo, jesi se oporavio?

-Očito. Ne bih inače mogao izaći iz bolnice, znaš.

-Zašto si takav?

-Kakav? Ne radim ništa.

-Ponašaš se kao da sam ti nešto loše učinila. Možda sam bila stroga i naporna dok si živio kod mene, no to ne znači da te ne volim. Sve što radim radim za tvoje dobro. Ti si moj jedini unuk. Oprosti mi što god to bilo zbog čega se ljutiš.

-Dobro, opraštam ti.

Vivian ga zagrli.

-Lijepi moj unuk. Kada dođemo doma napraviti ćemo hrpu plakata s Nikovom slikom i pronaći ga.

-To bi bilo super, jako mi nedostaje.

-Naći ćemo ga, vidjet ćeš.

~*~

Adela ode u sobu za sastanke gdje je već sjedilo desetak kolega pijući kavu uz razgovor.

-Adela, dobro jutro!-pozdravi ju Dora.

-Dobro jutro svima.

Adela sjedne do Dore.

-Neo je danas izašao, je li tako?-upita ju jedna kolegica.

-Da, je.

-I, kako mu je?-upita Dora.

-Dobro je. No ne može prestati misliti na Niku.

-Oh, jadna dušica.

Damjan uđe.

-Jutro, kolege i kolegice!

-Danas ste dobro raspoloženi, kolega.-reče doktorica Korina.

-Nisam li uvijek, draga kolegice?

-Pa jeste, dragi kolega.

-Ah, ali danas imam poseban razlog, draga kolegice. Kupio sam novi auto.

-E pa nadam se da ćete mi ga jednom pokazati, dragi kolega.

-Svakako, draga kolegice.

-Oh, prestanite više s tim dragi kolega, draga kolegice...postaje iritantno.-reče Adela.

Damjan sjedne do Adele.

-Adela, pretpostavljam da bi ga i ti htjela vidjeti.

-Ne znam baš. Nisam ja kao svaka druga.-pogleda u Korinu.

-Što želite reći, Adela? Da ja možda jesam?-ljutito ju pogleda Korina.

-Ni slučajno, kolegice.

-Ne zovite vi mene kolegicom, Adela. Vi ste medicinska sestra a ja diplomirana liječnica. To je drskost.

-Baš me zanima kako si ti dobila tu diplomu.-Adela promrmlja.

-Znate što, ja više neću trpjeti vaše gluposti!-Korina se ustane.

-Smirite se, što vam je?-reče Damjan.

-Ne morate me trpjeti, ondje su vam vrata.

-I idem. Samo da vas više ne moram gledati.

Korina izađe.

-Takvo ponašanje nije nimalo kolegijalno.-reče jedan liječnik.

-Ona je počela.

-Zbilja, Adela, ponašate se kao dijeca. Vrijeme je da se ti i Korina napokon pomirite.-reče Damjan.

-Tko kaže da smo u svađi? Vjeruj mi, da sam u svađi s njom, svaki dio nje bi to osjećao. I ne želim pred svima o tome.-Adela iziđe.