Cijena ljubavi

U kazni

Nakon razgovora s ravnateljom Adela je Nea odvela kući a Bruno se vratio na posao. Ivan je i dalje bio u školi ne znajući što se dogodilo, no vijest se brzo širila.

Neo je čim su stigli kući otišao ravno u svoju sobu, no nije zalupio vratima. Nije bio ljut, samo umoran i htio je shvatiti što mu se to događa i tko je kriv za sve to. Adela je otišla za njim. Znala je da mora biti uporna i kako će biti teško no mora saznati što se događa s njim.

-Neo.

-Mama, zašto? Zašto stalno ulaziš u moju sobu bez kucanja? Zašto stalno želiš riješiti neke moje probleme iako ih nemam?!

-Slušaj me sad dobro, ja sam ti majka i brinem za tebe. I uvijek ću brinuti imao ti probleme ili ne. I ne glumataj kao da nemaš problem jer očito je da imaš. Sad mi reci što te muči jer ne izlazim odavde dok ne saznam.

-Dobro, reći ću ti...

-Slušam.

-Ivan je kriv.

-Što?

-Da, on je kriv. Objavio je neki ružan status o meni i svi su mi se smijali. On mi je napravio i ove modrice, tuče me kad tebe i tate nema.

-O moj Bože! Ivan ti je to napravio?

-Da...

-Momu djetetu?! Bože... I on je moje dijete, ali... Kako? Zašto? Volim vas jednako i samo želim da se slažete. Zašto to činite? Pa sve sam vam pružila...

-Jesi, no ne gledaj mene. Njemu to očito nije dovoljno.

-Taj dečko hitno treba disciplinu.

~*~

Kada se Ivan vratio iz škole sve je izgledalo uobičajeno. Neo je sjedio na kauču gledajući TV dok je Adela opet sjedila za kompjuterom.

Ivan je bacio torbu na pod, sjeo na kauč do Nea i noge stavio na stolić. Uzeo je Neu daljinski iz ruku.

-Daj mi to ovamo! Što to uopće gledaš? Crtiće?

-Ivane, makni noge sa stola.-upozorila ga je Adela.

-Oh, Bože...-ispustio je uzdah i maknuo ih.

-Ivane, moramo razgovarati.-Adela mu je prišla i ugasila TV.

-Ali... Baš sad?

-Da, baš sad. Gledaj, ja volim i tebe i Nea jednako, iako sam njega rodila a tebe poznam kratko. Zašto mi onda to činiš? Zašto to činiš nama kao obitelji? Prigrlili smo te kao vlastito dijete od prvoga dana.

-Što sam sad napravio?

-Mnogo toga, za tako malog dječaka. Ali Neo zna više o tome. Neo?

-Tučeš me, kad mama i tata nisu u blizini, i tako sam dobio dosta modrica... A i... Objavio si status o meni na facebooku.

-Ma o čemu vi to pričate? Zbog toga sve ovo? Zbog toga što mi je netko provalio na profil i napisao to o Neu? Pa ne mislite valjda da sam ja to pisao...

-Molim te nemoj lagati.-reče mu Adela.-Bolje da kažeš istinu koliko god ona loša bila nego da lažeš.

-Pa ne lažem! Zašto mi ne vjeruješ, Adela? Jeli zato što te ne zovem mama kao Neo? Jer ja još uvijek samo svoju pravu mamu mogu tako zvati. Oprosti, ne osjećam to i prema tebi. I ti si zbog toga očito ljuta i zato više voliš Nea. Pa da, ipak je on tvoj pravi sin. A tko sam ja? Nitko. Nemam ni oca ni majke...-Ivan se rasplače.

Adela je osjetila krivnju zbog svojih riječi i jer ga je napala i ljutnju na Nea jer mu je povjerovala da je Ivan to sve učinio. On je ipak samo dječak, još k tomu posvojena. Mnogo mu je eže nego Neu, no njega nitko ne vidi.

-Neo... Neo sve to laže.-Ivan je govorio kroz suze.

-Nisam! Mama, nemoj mu vjerovati.

-Neo, prestani sada! Hoću čuti što on ima za reći. Ne radi se uvijek o tebi!

-Netko mi je hakirao profil, a te modrice... Vjerojatno su sa nogometa... Ili ih je možda sam sebi napravio da mu ti povjeruješ. No meni ne moraš vjerovati, ja nisam tvoj sin.-Ivan se ponovno rasplače a Adela ga zagrli.

-Mama, nemoj mu vjerovati...-Neu nije bilo jasno kako je sada on ispao negativac.

-On čak...-nastavio je Ivan.-Skriva mobitel od tebe. Ima mobitel, drži ga u svojoj sobi u radnom stolu.

-Molim?-Adela se iznenadila.

-Mama, ja... On laže.

-Neo, sram te bilo! I dalje ne prestaješ! Donesi mobitel.

-Ali nemam...

-Donesi ga ovamo!

Neo ode u sobu i donese mobitel koji mu je Bruno kupio još prije njegova i Adelina vjenčanja no Adela još nije saznala za njega.

-Znači to je taj mobitel. Dokaz da si ti ovdje lagao, Neo, a ne on.

-Pa stvarno, stvarno nisam...

-Ostavi mobitel na stolu i idi u svoju sobu. Ne izlazi dok ti ne kažem, ni ne pomišljaj na to.

Neo je pognute glave otišao u svoju sobu.

-Dobro si mu rekla. Netko ga je trebao naučiti pameti.

-Ni ti se nisi izvukao.

-Kako ja?

-Mogao si mi prije reći za ovaj mobitel. I stalno radite spačke meni iza leđa tako da ste sada obojica u kazni. Možeš poći za njim.

-Ali to nije fer, ja nisam ništa uradio.

-Ne preispituj moju odluku, kazna će ti se samo povećati.

-Ne razumijem...-Ivan je otišao k Neu u sobu.

Obojica su šutjeli, svaki na svome krevetu. Neo je odlučio prvi progovoriti.

-Ti si za sve kriv.

-Znam.

-Nisi trebao ni doći u našu obitelj! S tobom nas čekaju paklene godine... Kad se sjetim kako sam se veselio što dolaziš.

-Šuti! Ne mislim sjediti ovdje pognute glave ne radeći ništa dok TVOJA majka ne kaže da mogu otići. Neću se pokoravati TVOJOJ majci. Ona je meni nitko.

-Kako možeš tako govoriti o njoj? Možda ti nije majka no prihvatila te je kao svoga sina...

-Nisam to tražio od nje. Nisam ju tražio za pomoć, nikoga nisam tražio za pomoć. Znaš zašto? Jer ne trebam ničiju pomoć. Dovoljno sam pametan da se brinem sam za sebe.

-Ti? Pametan? Ta ti je dobra.-Neo se nasmije.

-Vidjeti ćeš ti, još večeras. Hajde sad, spavaj ili radi što već hoćeš...-Ivan se okrene ležeći prema zidu.

Ovo poglavlje posvećujem još jednoj divnoj osobi na wattpadu, a to je cutedevil__ koja prati ovu priču mislim od samog početka 😕i njezini su komentari bili jedni od prvih i utjecali su na ovu priču jer sam mislila odustati od nje😧 no njezini komentari (i još nekih osoba) su mi pokazali da ima ljudi koji ovo stvarno čitaju😄 i da im se sviđa i na tome sam ti jaaaako zahvalna! 💞💞💞