Cijena ljubavi

Ljubav je nemoguće skriti

Nakon par dana Adela je pauzu od posla provodila s Damjanom šećući parkom.

"Kakav je tvoj hot-dog?" Upita ju Damjan smješeći se.

"Zašto? Hoćeš malo?"

"Ne, hvala ti."

"Zar nisi gladan?"

"Ne, nisam." Izgledao je nervozno. "Adela, zašto si se tako brzo vratila na posao? Nisi trebala, mogla si još ostati kod kuće."

"Ne, četiri dana su i više nego dovoljna. Ne mogu samo sjediti kod kuće i misliti o Borisu..."

"Razumijem... A što je s tobom i Patricijom?" Sjednu na klupu. "Jeste li se čule od one svađe?"

"Ne. Možda sam burno reagirala, ali... Osjećam kao da sam skinula veliki teret s leđa izbacivši ju iz svoga života. Shvaćaš li što ti hoću reći? Nikada ju zapravo nisam voljela..."

"Zašto? Zato što je Brunina sestra?"

"Ne. Ne samo zato. No i to je bio jedan od razloga. Ali ona je umišljena i ohola modna dizajnerica. Misli kako je samo zato što je bogata cijeli svijet njezin. Mrzila sam to, no trpila sam ju. Ipak je ona Neova teta."

"Mislim da si dobro postupila što si ju otjerala."

"Ozbiljno?"

"Da. Loše se ponašala prema svima. Ako ni zbog čega drugog, dobro je da si ju izbacila jer ona nikako nije dobar primjer tvome Neu."

"Stvarno mi je drago da me razumiješ, Damjane. Razumiješ me bolje i od vlastite majke, bolje od ikoga. Drago mi je da kraj sebe imam osobu kao što si ti jer znam da uvijek mogu računati na tebe bez obzira na sve."

"Da..."

Damjan se zagledao u Adeline oči. Inače su bile smeđe, no na suncu su postale zelene. Divio se ljepoti njezinih očiju. Bio je zaljubljen u Adelu, sada nije mogao odoljeti iskušenju da ju poljubi.

"Hej! Što to radiš, Damjane?" Adela se ustala s klupe.

"Mislio sam da i ti osjećaš isto..."

"Isto? Kako...Kako si mogao tako donositi zaključke bez da mi priznaš što osjećaš? Baš poput Patricije, i ona je mislila kako će mi se igrica svidjeti no nije."

"Ali...ovo što si mi rekla maloprije...da ti je drago što se uvijek možeš osloniti na mene."

"Nisam mislila tako. Ne, ne ovako. Oprosti, nisam spremna."

"Zašto? Ja ću ti pomoći da preboliš gada Brunu. Zar ne želiš konačno nastaviti sa svojim životom?"

"Ja...Stvarno ne znam što bih rekla. Zbunjena sam."

"Nemoj biti."

"Ti...Poigravaš se mojim osjećajima."

"Ne, što ti je?"

"Jesi! Moj brat je umro prije pet dana, a ti..."

"Oh, samo ne to opet. To ti je postala izlika za sve. Moj brat je umro danas, moj brat je umro prije pet dana, moj brat je umro prije deset godina. Mislim, do kada će to tako?"

Adela ga ogorčeno pogleda i reče: "Kažeš da je Bruno gad. Imam novosti za tebe, i ti si. Moram natrag na posao."

Adela ode a Damjan trči za njom.

"Ne, oh Bože. Adela, stani! Nisam tako mislio."

Nadam se da vam se knjiga sviđa, ako da puno bi mi značilo da date vote i komentirate. Eto, hvala vam što čitate, sve vas volim ;)