Cijena ljubavi

Nada ili bol?

Adela je s majkom sjedila u dnevnom boravku, razgovarajući o tome kako je policija našla Neovo tijelo. U tom trenutku zazvonio joj je telefon.

"Halo?"

"Dobar dan. Jeli to gospodin Bruno Vukas?"

"Ne, ovdje njegova supruga. Trebate ga?"

"Pa ustvari, u redu je. Mogu je i vama reći. Dakle, tijelo vašeg sina je stiglo i netko tko ta je poznavao trebao bi doći da utvrdimo dali je to zbilja vaš sin."

"O, ali... U redu. Doći ćemo."

"Tko je to bio, Adela?"

"Mama, moram ići."

"Kuda? Tko je zvao?"

"Zvali su iz policije. Trebam otići i reći dali je to tijelo stvarno Neovo ili ne."

"Oh, jadna moja kćeri..."

"Majko ja ovo ne mogu sama. Bruno je na poslu, a ti ne možeš samnom jer netko mora ostati s Ivanom."

"Znam, Adela, znam. Bude li ti preteško molim te samo se vrati kući."

"Dobro... "

"Ovo će loše utjecati na tebe psihički. Strah me je da ti ne bude još gore. Sinoć su te Ivan i Bruno morali voziti u bolnicu."

"Mama, rekla si da to više nećeš spominjati. Dali su mi neke lijekove i sad sam u redu."

"Oh, užasno mi je teško gledati kako ti se sve raspada u životu. Obitelj, brak..."

"Ne mogu te više slušati, idem."Adela uzme torbu s kauča i tada se začuje zvono na vratima.

"Tko bi to mogao biti?"

"Ne znam, mama. Sjedi, ja ću otvoriti."

Adela ode otvoriti vrata.

"D... Damjane?"

"Adela."

"Što ćeš ti ovdje? Ne želim te više nikad vidjeti!"

"Adela, znam da si trudna."

"Što?"

"Znam da si trudna. O tome govore na poslu."

"E pa savjetujem ti da prestaneš slušati glupe tračeve i više se posvetiš poslu."

"Ne, ja znam da je to istina."

"Nije!"

"Moje ili njegovo? Čije je dijete?"

"Tvoje sigurno nije!"

"Čudno. Nisi rekla da je Brunino nego "tvoje sigurno nije". Zanimljivo..."

"Prestani! Gubi se odavde!"

"Ne, Adela. Ako je dijete moje imam pravo to znati."

"Nemaš! Izgubio si to pravo kada si me prevario s Korinom!"

"Znači... Ipak je moje?"

"Da, tvoje je! Jesi sad sretan?!"

"Adela, ne!" Vivian dođe.

"Adela... Znao sam."

"Možeš li sada ići?"

"I ti negdje ideš?"

"Idem u policiju."

"Zbog Nea?"

"Da."

"Ah, prepoznavanje je najteži dio."

"Kako znaš? Nisi nikad to radio."

"Nisam, ali... Mogu li s tobom?"

"Što? Naravno da ne!"

"Molim te, Adela. To dijete u tebi znak je da si me jednom ipak voljela. Sjeti se toga i dopusti mi da idem s tobom."

"Oh, dobro. Ionako ne želim ići sama."

"Hvala ti."

Adela i Damjan vozili su se do policijske postaje u njegovom autu jer Adela još uvijek nije imala snage za to.

"Ne razumijem." reče Adela.

"Što ne razumiješ?"

"Zašto ga uopće želiš vidjeti. Zašto ideš samnom. Nije da si ga pretjerano volio."

"Nije tako, Adela. Zbilja sam ga volio. Bio sam spreman prihvatiti ga kao vlastitog sina... Ali jedna pogreška i... Sve se promijenilo."

"Za to si sam kriv."

"Znam. Znam da jesam. Toliko sam patio kada si me ostavila... Ono što sam napravio nije bilo vrijedno toga da te zauvijek izgubim."

"Imaš pravo. Nije. Najgori dio nije što  si me prevario, već s kim. Zašto baš s njom? Nju mrzim više od ikoga..."

"Znam, Adela. A zna i ona. Ona također mrzi tebe. Bila je ljubomorna na našu sreću, zato nas je pokušala razdvojiti. A vidiš da joj je i uspijelo."

"Gdje je ona sad? Još radi u bolnici?"

U bolnici? Ne, što ti je... Taj posao je previše prljav za damu poput nje. Neznam zašto je uopće upisala medicinski fakultet kad joj se sve gadi..."

"Pa gdje sada radi?"

"Ne radi više. Oduvijek je bila sponzoruša no ovaj put joj se baš posrećilo."

"Što je bilo?"

"Otputovala je. Mislim u Brazil."

"U Brazil?"

"Da, sa tim nekim bogatašem..."

"Onda joj se stvarno posrećilo..."

"Da, osim što je tip dvadeset dvije godine stariji od nje."

"Hah, zaslužila je to."

"Ne mora to nužno biti loša stvar. Vidio sam ga, zgodan je."

"Ma da..."

Adeli zazvoni mobitel.

"Bruno je?"

"Da, psst. Halo, Bruno? Da, idem u policiju. Ne vozim, idem taksijem... Znam da mi je jučer bilo loše, pazim se, dobro sam. Ma zašto bi dolazio? Ozbiljno, mogu sama. Jaka sam, ne brini. Dobro, i ja tebe."

"Brižan muž."

"Da, dobra je duša."

"Prije nikad ne bi ni pomislio da ćete vi ikada više biti skupa. Nikad."

"Ni ja. No ti si nas spojio, imao si veliku ulogu u tome. "

"Učinio sam najveću pogrešku u svom životu. Nikada si to neću moći oprostiti."

"Meni je drago da jesi. Bolje nego da sam kasnije doznala. A život s Brunom je... Nije ono što sam željela i o čemu sam maštala, no... U redu je."

"Znam da ga ne voliš."

"Istina, ne volim ga. Ali život nas katkad spoji s pogrešnim ljudima da nas nauči lekciju."

"Koja je to lekcija?"

"Da su oni koje zbilja volimo obični kreteni."