Cijena ljubavi

Kraj patnji

Nakon dva mjeseca Adela se družila s Dorom za vrijeme pauze na poslu.

"Adela, ne mogu ti reći koliko mi je drago da si se vratila i da opet radimo zajedno. Jesam ti to već rekla?"

"Da, spomenula si tu i tamo."

"Ne dovoljno."

"Sad je sve po starom. Sve je savršeno. Sve je još i bolje, budući da Korina nije tu."

"O, pa zar ti ne znaš?"

"Što to?"

"Korina se vratila prije mjesec dana. Trebala sam ti reći, sad se osjećam tako glupo."

"Da, trebala si. Vjerojatno se ja ne bih ni vratila da sam to znala."

"Ma daj, nećeš valjda dopustiti da ti takva sitnica uništi posao. Jedva ćete se sretati. A kada se i sretnete, ne obaziri se na nju."

"Valjda imaš pravo. Pa tko je ona? Zašto bih se ja zbog nje brinula? Nevažna je!"

"Tako treba!"

"A zašto se vratila? Zar nije našla nekog bogataša? Čula sam da joj se posrećilo..."

"Taj njezin ju valjda više nije mogao trpjeti. Što ja znam? Veza im nije potrajala..."

Damjan uđe unutra.

"O, nisam znao da ste..."

"Uđi, Damjane." reče mu Adela.

"Pa dobro..."

"Ovaj, idem ja." Reče Dora. "Imam nekog posla, pa..."

"Kakvog posla? Nemaš ti nikakvog posla..."

"Oh, Adela. Imam. Moram ići."

"Ali..."

"Bok, vidimo se. Bok, Damjane!"

"Bok!"

Adela je ustala sa stolice i krenula van.

"Zašto odmah odlaziš? Ne možeš podnijeti biti nasamo samnom?"

"Mogu. Ali stvar je u tome da ne želim."

"A ne želiš, aha..."

"Da."

"Dobro onda. A reci mi, što ti želiš, Adela? Što ti ustvari želiš?"

"Ne tiče te se što ja želim!"

"Zbog čega si tako ljuta na mene?" Damjan joj priđe.

"O, ne znam... Možda zato što si me prevario na sam dan našega vjenčanja?"

"Prošlost trebamo ostaviti iza sebe. Trebamo gledati naprijed, u budućnost."

"Ja s tobom nemam nikakvu budućnost."

"Ne? A s kim imaš? S Brunom možda?"

"Ustvari, da."

"Ma daj, Adela, nemoj me nasmijavati. Ti me još uvijek voliš. Vidim ti to u očima. U tvome pogledu, držanju, riječima... Sve te odaje. Ne možeš protiv sebe." Poljubi ju.

Adela ga odgurne od sebe.

"Što to radiš?! Što ti je?"

"Ne moraš se pretvarati, Adela. Znam da još uvijek osjećaš nešto prema meni."

"Umislio si to! Pusti me da živim svoj život! Prestani mi cijelo vrijeme disati za vratom! Zaboravila sam te!"

Korina uđe unutra.

"Što se ovdje događa?"

"Super! Samo si mi još ti falila..." Adela iziđe.

"Kolega, što je njoj?"

"Goni se!" Damjan joj odbrusi i iziđe van.

_________

"Adela!" Dora ju je dozivala u hodniku kad ju je primijetila kako nervozno šeće.

"Oh, Dora! Nemaš pojma kakvu si glupost učinila. Zašto si nas ostavila same?"

"Pa... Ne znam. Što se dogodilo? Što te tako uzrujalo?"

"Poljubio me!"

"Tiše, Adela. Netko će te čuti. Što? Poljubio te?"

"Da! Za sve si ti kriva!"

"Kriva? Ne bih rekla da je tebi teško palo..."

"Ti ne bi rekla? Ne vidiš li kako sam bjesna?"

"Glumataš, Adela. Poznajem te. Ne želiš pokazati svoju slabost."

"Dora, ja sam udana. Nemam namjeru varati svoga muža."

"Ali ti ga ne voliš, Adela."

"Ti to ne znaš! Hoćete li svi već jednom prestati? Zašto to ponavljate? Valjda ja najbolje znam koga volim a koga ne!"

"Dobro onda, Adela. Kako ti hoćeš. No znaš da sam ti prijateljica, i da mi možeš sve reći."

"Ah, no dobro onda. Možda... Možda sam nešto i osjetila."

"Zbilja, Adela?"

"Sjednimo pa ću ti reći."

"Da, ovo će potrajati."

"Pa... Nema se tu puno za reći. Naravno da ja nisam htjela da uopće dođe do tog poljupca... No eto, dogodio se."

"I?"

"Što i? Osjetila sam... Ne znam, kao da mi se vratila ljubav prema njemu. Opet sam nakon dugo vremena osjetila da ipak mogu voljeti i biti voljena još uvijek."

"Kako ne bi mogla, Adela, mlada si. Što je onda bilo? Jesi mu to rekla? Zašto si bila onako ljuta?"

"Nisam mu to rekla. Ne znam, osjećaji su me ponijeli i... Nisam ih ni samoj sebi mogla priznati ni objasniti. No ti si me pročitala, shvatila si da sam glumila."

"Jadan Damjan, što si mu rekla?"

"Rekla sam mu... Rekla sam nešto kao da sve to umišlja i da mu se samo čini da ga još uvijek volim."

"A voliš li ga, Adela?"

"Ne znam. Volim?"

"Pitaš me ili mi govoriš?"

"Govorim?"

"Adela, budi ozbiljna."

"Ozbiljna sam. Dora, ti si ta koja se treba uozbiljiti. Gledaj u što si me uvalila."

Adeli zazvoni mobitel.

"Jeli to on?" Upita ju Dora.

"Da. Ljubav mog života. Halo, Bruno?"

"Adela, našli su Nea! Pronašli su nam sina, Adela!"

"Što?!" Adela skoči sa stolice.

"Adela, što je bilo?" Dora se uplašila.

"Gdje je? Gdje je on?!"

"Policija će ga dovesti k nama doma! Ja odmah idem tamo! Živ je! Ne mogu vjerovati!"

"Rekla sam ti! Znala sam!" Adela počne plakati i ostavi mobitel na stolu.

"Adela, dušo, što ti je?" Dora ju zagrli.

Neko vrijeme Adela nije mogla ništa reći, samo je plakala.

"Pronašli su ga..." Napokon je rekla.

"Koga? Nea?"

Adela samo kimne glavom.

"Oh, Adela!" Čvrsto su se zagrlile.

"Napokon... Napokon je mojim mukama došao kraj. Sada moj život napokon počinje."

"Počinje li zbilja, Adela? Mislim, to je izvrsno, što su našli Nea i sve... Ali, ti ćeš opet nastaviti živjeti u laži."

"Što ti znaš? Sada ponovno imam svoju obitelj na okupu. Ne mislim to samo tako odbaciti."

"Vidim da se sve vraća na staro." Dora uzdahne.

"Da. I to je upravo onako kako treba biti." Adela se nasmiješi gledajući u Neovu sliku na zaslonu mobitela.