Cijena ljubavi

Za sedam godina

Od ovog trenutka ništa više neće biti isto. Odluka koju se Adela sprema donijeti promijeniti će joj život zauvijek.

Navečer se probudila i uzela mobitel koji je bio do kreveta. Bruno je i dalje spavao.

Vidjela je novu poruku od Damjana.

"Samo reci kad, i smjesta ću biti tu i odvesti te daleko od njega."

To je izmamilo veliki osmjeh n njezino lice. Iako još uvijek nije bila spremna na to da napusti Brunu, bilo joj je drago vidjeti da netko misli na nju.

"Nedostaješ mi." Odgovorila je.

Opet nije morala čekati na njegov odgovor. Kao da je uvijek bio tu i čekao na nju.

"Vrijeme bez tebe tako sporo prolazi..."

"Strpi se još malo, uskoro ćemo biti skupa."

"Znači li to da si odabrala mene umjesto njega?"

"Da. Biram tebe. I birati ću tebe, opet i opet i opet. Bez razmišljanja. Uvijek ću nastaviti birati tebe."

"Život je bio tako okrutan prema tebi. Prvo ti je dao tog idiota, koji te ostavio a zatim te život prisilio da se ponovno udaš za njega."

"Volim svoj život jer mi je dao tebe. A volim tebe jer si ti moj život."

"Užasno se osjećam. Ne mogu više čitati tako lijepe riječi a ne biti u mogućnosti da te zagrlim i poljubim. Zašto si tako daleko? Kada ćeš mi biti blizu?"

"Ne mogu dočekati dan kada ću se moći okrenuti u krevetu i pronaći tvoje usne umjesto poruke."

Primijetila je da se Bruno počeo razbiđivati. Brzo je ostavila mobitel no on je to primijetio. Samo se ustao s kreveta.

"Gdje ćeš?" Upitala ga je.

"Idem spavati na kauču. Ti i tvoj ljubavnik trebate malo privatnosti."

"Bruno, nije tako." Ustala se i nježno ga dodirnula. "Ostani."

"Ne trudi se, Adela. Pozovi ga ovdje ako hoćeš. Neka spava na mom mijestu." Izašao je van.

Što mu se to dogodilo? Kada mu se srce tako okamenilo?

_________

Ujutro se Adela kasno ustala jer je dugo nakon što je Bruno otišao razgovarala s Damjanom preko mobitela. Otišla je u kuhinju gdje su već svi jeli za stolom.

"Jutro..." Primijetila je ljutiti izraz lica na Bruni.

"Dobro jutro, mama!" Neo joj se obradovao. "Danas ne moraš na posao?"

"Ne moram, Neo." Sjela je na stolicu.

"Super onda, mogli bismo svi skupa na izlet."

"Stvarno, Adela. Hoćemo li ići?" Ivan se uključio.

"Ne znam..."

"A mislio sam kako škola završava idući tjedan, možemo otići na odmor negdje. Tata je spominjao Grčku."

"Lijepo, Neo. No ne znam dali..."

"Bojim se da ove godine nećemo na odmor." Reče Bruno.

"Ne... Zašto?" Neo upita razočarano.

"Pitaj mamu."

"Želiš da mene okrivljuje?"

"Nisi li zaslužila svaku osudu?"

"Što je mama napravila?"

"Ako je ovo o mom markiranju iz škole..." Ivan će uplašeno.

"Što?" Bruno se začudio. "Ne, nije o tome."

"Ali o tome ćemo svakako još porazgovarati." Reče mu Adela.

"Tko si ti da mu to govoriš?"

"Bruno, ne omalovažavaj me pred dijecom. Kako onda od njih možeš očekivati da se drukčije ponašaju prema meni?"

"Ne očekujem to od njih! Trebaju se i gore ponašati! Nisi zaslužila poštovanje!" Bruno ustane. "Vaša majka ima ljubavnika! Prevarila me s Damjanom!" Ode iz kuhinje.

"Bruno!" Adela je otišla za njim.

"Tko je sad taj Damjan?" Ivan upita Nea začuđeno.

_________

"Bruno, kako si mogao to reći pred... Što to radiš?"

"Zar ne vidiš? Pakiram se."

"Zašto?"

"Ne želim više imati ništa s tobom. Ti i tvoj ljubavnik trebate više mjesta."

"Ne, Bruno. Ja..."

"Što ti, Adela? Što?" Stao je s pakiranjem i pogledao ju. "Jedini način da me uvjeriš da ostanem je da mi kažeš da me voliš. Da ćeš prekinuti što god to bilo što imaš s njim."

"Ja..."

"Slušam."

"Ja te..."

"Hajde, nije tako teško. Reci to."

"Bruno, volim te."

"Užasno, Adela." Pogledao ju je sa žaljenjem u očima. "Užasno lažeš." Nastavio se pakirati.

"Što? Tebi je ovo zabavno?"

"Možda..."

"Nastavi se onda zabavljati. Bez mene." Adela se okrene da izađe.

"A tebi nije zabavno? Nije ti zabavno sramotiti me pred svima?"

"Pred kim? Nitko ne zna..."

"Ali ja znam, Adela! Dobro? Ja znam!"

"Žao mi je..."

"Trebao sam znati. Uvijek će jedno od nas ostaviti drugo, koliko god puta se vjenčali. Zato naš brak nikada neće imati smisla."

"Možda nam nije suđeno..."

"Ne, upravo nam i je suđeno. Suđeno nam je da uvijek jedno od nas pati za drugim. Ja sam uživao dok si ti sedam godina patila zamnom. Sada je red na meni. Tko zna? Možda se situacija ponovno okrene za sedam godina."

"Ne bih se nadala na tvome mjestu."

"Adela, ja s tobom mogu ovako zauvijek. Samo mi obećaj da nećeš odustati."

"Od čega?"

"Od nas. Da nećeš prestati voljeti mene dok budeš... Provodila vrijeme s njim. Obećaj mi da me nikada nećeš zaboraviti."

"To ne bih mogla ni kada bi htjela."

"To mi je dovoljno." Uzeo je kofer.

"Stvarno odlaziš?"

"Vidimo se, Adela. Za sedam godina."