Cijena ljubavi

Sprovod

-Neo. Neo dušo, probudi se. Stigli smo.

Neo otvori oči i protrlja ih.

-Stvarno?

-Da, idemo van.

Neo i Adela su izašli iz aviona u New York i taksijem krenuli prema stanu njezina oca.

-Mama, ovdje je predivno.-Neo je zadivljeno gledao kroz prozor.-Nikad nisam bio u New Yorku.

-Misliš li da to ne znam?-Adela se nasmije.

-A gdje sada idemo?

-Idemo k djedovoj kući.

-Oh...

-Što je, ne želiš ići?

-Bojim se.

-Shvaćam. No nemaš se čega bojati. To je tvoj djed. Isti onaj koji ti je dao taj medaljon koji sad nosiš. Lijepo od tebe da ga nisi zaboravio.

-Nikad ga ne skidam. Tako će djed uvijek biti uz mene.

-Can you stop here, please? Thank you.-Adela je platila taksistu i izašli su.

Neo se nasmijao.-Mama, nisam još čuo kako pričaš engleski. Kao da si živjela ovdje.

-Stigli smo, Neo.-Adela pogleda u veliku bijelu vilu pred njima. Pred njom je bio veliki vrt i bazen.

-Oh, zar je djed ovdje živio?

-Očito. Hajde, Neo, idemo unutra.

~*~

Adela pokuca na vrata. Otvori ih žena nešto mlađa od trideset, duge plave kose svc u crnom i uplakana.

-Stephanie.-Adela ju zagrli.

-Oh, Adela. Tako mi je drago da si došla.

-Naravno da sam došla.

-Ovo je Neo, zar ne?

-Da, je.

-Bok.-reče Neo sramežljivo.

-Bok, maleni. Vivian nije tu?

-Ne.

-Čula sam za vjenčanje. Baš mi je žao što si ga morala otkazati. Jeli mladoženja došao?

-Ne, Stephanie. To je duga priča.

-Uđite unutra, sve mi reci.

~*~

-Neo, ti budi tu s ostalom djecom dok ja i tvoja majka popričamo.

Neo je ostao stajati gledajući u nekoliko djece njegove dobi koja su sjedila na dva kauča gledajući u njega.

-Hy!-reče jedno od njih.

-H...Hy!-reče Neo.

-What is your name?

-Am... Neo.

-That's a strange name.-reče jedan dječak.

-Would you like to play with us?-upita ga jedna djevojčica no on nije imao pojma što je rekla.

-Priča li itko ovdje hrvatski? Bilo tko?

~*~

Ujutro se Adela u svojoj sobi spremala za pogreb. Netko je pokucao.

-Naprijed.

-Mama.-Neo je ušao.-Ne znam zavezati ovu kravatu.

-Oh, Neo, što si to napravio? Dođi, pomoći ću ti.

-Mama, zašto djed želi ovdje biti pokopan? Mislim, godinama je živio u Hrvatskoj...

-Ah, sinčiću moj. Ne možeš birati gdje ćeš se roditi. Život nam da za izazov da pronađemo svoje mjesto pod suncem na ovome velikome svijetu. To ne mora uvijek biti ono na kome smo se rodili. No kada ga konačno pronađemo, više nikada ne želimo otići. Čak ni nakon smrti. Shvaćaš li sad?