Cijena ljubavi

Odluka

Sve je od onog dana utihnulo. Tjednima se Adelinim i Bruninim domom nije moglo čuti kao da tu itko stanuje, osim što bi Neo i Ivan katkad rekli nešto jedan drugome.

Nisu čak razgovarali s Adelom i Brunom, jer su vidjeli da su u svađi. Nisu im htjeli pitanjima pogoršavati stanje.

Sreća kao kod prave složne obitelji nikada se nije niti čula iz ovog stana, no ova tišina bila je mučnija za slušati od bilo kakve svađe.

Ivanu i Neu čak su počele nedostajati njihove prepirke. Adelino prigovaranje Bruni i njegove šaljive dosjetke.

"Mama, što se to događa s tobom i Brunom?" Upitao ju je Neo.

"Da, više se ni ne svađate..." Reče Ivan.

"Ja sam kriva. Pogriješila sam."

"Upravo tako, ti si pogriješila." Bruno uđe. "I nemoj to nikad zaboraviti."

"Hoćeš li već jednom prestati? Rekla sam da mi je žao!"

"Zbilja? Kad si to rekla? Ja to nisam čuo."

"E pa žao mi je! U redu?! Žao mi je!"

"Kad bi barem to moglo išta promijeniti."

"Zašto si me onda tražio da to kažem?!"

"Nisam te tražio da to kažeš. Dečki, jesam li ju tražio da kaže da joj je žao?"

"Ne miješaj njih u ovo!"

"Adela, radi što hoćeš. Više mi se neda prepirati s tobom." Izađe van.

"Idi! Samo idi! Meni se neda gledati te!"

"Gore je nego što smo mislili..." Ivan šapne Neu.

"Nema pomoći." On mu odgovori.

_________

Netko pozvoni na vrata i Bruno ode otvoriti. Adela je čula kako je to Patricija.

"Hej, najdraži moj brate!" Zagrlila ga je.

"Patricija? Otkud ti ovako rano?"

"U prolazu sam."

"Uđi."

Ušla je u dnevni boravak k ostalima.

"Jutro svima. Kako su moji najdraži nećaci?"

"Što hoćeš, Patricija?" Adela uzdahne.

"Vidim da posjet psihijatru nije imao nekog djelovanja na tebe."

"Kako se usuđuješ?!"

"Braco, ja sada odlazim. Bilo mi je drago, kao i uvijek."

"Gdje?"

"Idem. Tvoj mali poklon uvjerio me da se samo jednom živi. Sada to shvaćam. Nemam više razloga ostati ovdje i potratiti svoj život."

"Ma što to govoriš? Gdje ideš?"

"U Ameriku."

"Oh, zar i ti?" Bruno uzdahne.

"Da, Adelin otac i ja bili smo i više nego dobri prijatelji. Rekao mi je kako sam uvijek poželjna u njegovoj kući. Nazvala sam zato njegovu udovicu da ju pitam mogu li doći k njoj. Ona je tako histerična žena. Baš poput Adele."

"Ja ovo ne mogu više slušati." Adela ustane. "Ne odem li sad, bojim se da ona neće živa izići iz ovoga stana." Ode u sobu.

"Histerična. Što da ti kažem?"

"Djeco, idite se vi malo igrati u sobu. Može?"

Neo i Ivan su otišli bez riječi kao da su samo to i priželjkivali.

"I? Što ti je rekla ta žena?"

"A što bi mi rekla? Izderala se na mene, izvrijeđala me... Neke od tih psovki čula sam prvi put u životu."

"I što onda? Ipak nećeš k njoj?"

"Mogu probati no ne znam kako bi to završilo."

"Ma što si ti to imala s Adelinim ocem?"

"Pa rekla sam ti. Bili smo... Prijatelji. S povlasticama."

"Ti... Ne mogu vjerovati da si mi sestra."

"Ne mogu više ostati. Uskoro kreće moj avion."

"Pa rekla si da nemaš gdje biti u Americi. Kako onda ipak ideš?"

"Za početak ću biti u hotelu. A nakon nekog vremena preselit ću se u svoju vilu s bazenom."

"Koju ćeš kupiti od kojeg točno novca?"

"Tužit ću tu staru vješticu! Ni ne sluti što ju čeka."

"Oh, stvarno si gora nego što sam mislio."

"Da, a ti si svetac. Saša i ja smo imali nešto, obećao mi je ostaviti nešto novca u svojoj oporuci. Mislim da ju je ona negdje sakrila. Samo ju moram pronaći. Ta oporuka postoji, vjeruj mi."

"I dalje pokušavam probaviti to da ste ti i Adelin otac imali nešto. Čovjek je imao šezdeset dvije godine."

"Zar su godine važne, Bruno?"

"Tebi vidim nisu."

"Zbilja žurim. Oprosti, nisam trebala ni dolaziti. Sve sam vas samo uzrujala. No pomislila sam da se trebam oprostiti od vas. Vidim da je to bila greška."

"Ma ne... U redu je. No to je tako iznenada. Javi se kad stigneš."

"Hoću." Patricija ga zagrli.

"Volim te, glupačo."

"I ja tebe, idiote."

_________

"Dođi ovamo, Dora!"

"Adela? Radim."

"Imam ti nešto važno za reći."

"Može li to pričekati?"

"Zar te ne zanima što je to?"

"Evo me za dvije minute u sobi za sastanke."

Nakon par minuta Adela i Dora su se sastale na dogovorenom mjestu.

"Slušam. Što je tako važno da nije moglo čekati?"

"Bruno je saznao da volim Damjana."

"U pravu si. To zbilja ne može čekati. I, kako je reagirao na to?"

"Pa... Ne znam. Nije bio pretjerano ljut. Standardno."

"Što ti to znači? Ne smeta mu?"

"Ma ne, naravno da mu smeta. Ali očekivala sam da će burno reagirati."

"Možda je slutio..."

"Možda."

"Pa što ćeš sad?"

"Kako to misliš?"

"Mislim, hoćeš li nastaviti živjeti s Brunom u tom nesretnom braku ili ćeš pokušati ostvariti nešto s Damjanom?"

"Previše pitaš. Ni ja ti to ne znam odgovoriti."

"Moraš odlučiti."

Zbilja je ovo pitanje bilo previše za Adelu. Nije znala kako odlučiti, kako odabrati...

Znala je da ne želi uništiti sve ovo što ima s Brunom no znala je i da neće moći tako zauvijek živjeti.

Vrijeme će pokazati i odlučila je prepustiti njemu da odabere.