Cijena ljubavi

Prepoznavanje

Kada su Adela i Damjan stigli u policijsku postaju, dočekao ih je inspektor pred vratima.

"Dobar dan!" Pozdravio ih je.

"Dobar dan." Adela se rukovala s njim.

"Gospodin je vaš suprug?" Upitao je Adelu rukujući se s Damjanom.

"Ne, samo je..."

"Skoro. Skoro sam bio."

"Shvaćam. Pođimo onda unutra. Ako ste spremni, naravno."

"Ne znam. Što ti misliš, Damjane? Strah me je..."

"Mislim da ne trebaš to učiniti ako te je strah. Ostani ovdje, ja idem unutra."

"Ti?"

"Da. Pa zašto ne? Inspektore, dali je to u redu?"

"Pa... Baš i nije takva procedura, no... Shvaćam da je gospođi teško, uđite vi onda."

"Hvala vam."

Adela je sjela na stolicu u hodniku.

"Damjane!" Zovnula ga je prije nego što je ušao unutra. On se okrenuo. "Hvala ti."

Damjan se samo nasmiješio i zatim okrenuo pa ušao unutra.

Adela nije dugo čekala u hodniku, no činilo joj se kako je prošla cijela viječnost dok je Damjan izašao kroz ta vrata.

Vijest koju će čuti od njega zauvijek će utjecati na nju i promijeniti sve u njenom životu.

Damjan je izašao van s tužnim izrazom lica. Adela je pokušavala iz njegova lica iščitati odgovor na strašno pitanje koje joj nije dalo mira.

Lakše bi joj bilo tako doznati odgovor, nego da mora čuti te okrutne riječi koje ju razdiru samo i od pomisli na njih.

"Adela, ja..." Damjan joj je prišao. Ona se ustala sa stolice, iako je znala da ovu vijest nikako neće moći čuti stojeći.

Uzeo ju je za ruke i pogledao duboko u oči, kao da ju želi smiriti i pripremiti na ono što će čuti.

Nadala se da sve to umišlja, da njegov pogled ili tužan izraz lica ne znače ništa. Da joj se sve samo priviđa od lijekova.

"Što je, Damjane? Jeli to on?" Upitala je ubrzavši nešto što bi Damjan najradije dugo odugovlačio. Sada je odgovor mogao biti samo da ili ne.

"Adela, to... To nije Neo."

Kakva radost se tada pojavila na Adelinu licu. Čvrsto je zagrlila Damjana sa željom da ga nikada ne pusti. Ipak je on taj koji joj je donio te sretne vijesti.

"Hvala ti, hvala..." Ponavljala je.

"Na čemu?" Damjan se nasmiješio i pogledao ju. "Pa ja nisam ništa učinio."

"Jesi. Jesi, hvala ti." Pustila ga je.

"Idemo sad." Damjan ju je povukao za ruku.

"Gdje?"

"Ne želiš biti na ovako tužnom mjestu. Ovo nije mjesto za veselje. Možda ono unutra nije tvoj sin, ali nečiji je."

"U pravu si. Idemo. Ali gdje?"

"Idemo pronaći tvoga Nea."

Te riječi urezale su joj se duboko u sjećanje i znala je da ih nikada neće zaboraviti. Pomislila je kako joj se Damjan ponovno želi približiti.

Nije mogla to dopustiti, nije htjela. Sada kada je Neo možda još uvijek živ nema razloga razoriti svoju obitelj s Brunom.

Neo i Ivan bi patili bez Brune mnogo više nego što ona pati s njim.