The Book Writer ➳ h.s.

5.2. - So in love-

Svugdje sam pronalazio male porukice koje je ostavila prije nego što je otišla.U džepovima mojih kaputa,u šalici iz koje pijem kavu,koja je imala okus govna jer ju ona nije kuhala,u čizmama i tenisicama,u ladicama.

Otvorim kuhinjski ormarić kako bih uzeo žitarice jer sam bi prelijen otići u pekaru po kruh u nedjelju ujutro.

Prije nego što zatvorim ormarić spazim još jednu poruku zalijepljenu na vratima ormarića te ju skinem.

Rastvorim kvadrat napravljen od papirića.Bila je to našla slika koju je isprintala.Ležali smo na krevetu dok je ona ljubila moj obraz,a ja sam slikao taj mali trenutak ljubavi.

Okrenem papir i zagrizem usnicu kad vidim ružičastim slovima napisanu novu poruku.

Ik hou van jou.

Ulijem mlijeko u zdjelicu te sjednem za stol dok promatram sliku na kojoj smo mi.Jedino što sam uistinu želio da pronađem sve poruke i sve stvari koje su upućivale na to gdje je i da ju napokon pronađem.

Ustanem kad se sjetim da je spomenula pisanje knjige,da će završiti novu knjigu gdje god se nalazila.Uzmem njezinu knjigu sa police i ponovno sjednem za stol.

Listam stranu po stranu dok i dalje jedem kako bih mogao ići kod mame i sa njom u crkvu.

Na dvanaestoj stranici,žutim markerom su bila označena sva slova m.Istrgnem stranicu iz knjige.

Ostavim zdjelicu sa žitaricama na stolu te stavim stranicu knjige i sliku stavim u crnu kovertu.

Odjenem košulju koji mi je poklonila za Božić i crne traperice.Spremim se,zatvorim vrata stana i spusim se stepenica,stavljajući kovertu u džep kaputa.

Uđem u crkvu i prekrižim se,a onda sjednem u predzadnju klupu na lijevo kad vidim Gemmu kako sjedi s rukama preko lica.

"Hej." pozdravim ju tiho te se ona nasmije dok moli.Kleknem i započnem moliti zajedno sa svim ljudima prije nego što misa započne.

"Zašto moliš klečeći?" Gemma se nagne i prošapće.

"Molim da se vrati." zagrize donju usnicu te ja zatvorim oči kako bi se potpuno prepustio.

"Zašto moli klečeći?" mama sjedne pokraj Gemme te je to bilo prvo što je rekla .

"Zbog Hester." bilo je tako čudno čuti da netko drugi izgovara njezino ime.Nakon 3 tjedna i dva dana napokon čujem da netko izgovori njezino ime.

Sjednem,prekrižim prste koje prislonim na usnice.Neobično je bilo to da sam u svakom čovjeku tražio nju.Ne po ponašanju jer nitko po ponašanju nije kao ona,tako poseban,nego sam mislio da je još uvijek u Londonu,da ću ju naći u gomili.

Bila je samo kostur,srce koje kuca i par blistavih očiju,ali sjebala me kao nitko nikad.Bio sam potpuno zaljubljen u nju.U njezine oči.U njezin smijeh.U njezinu kosu.U njezine usnice.U njezino tijelo. U njezine prste.U njezina koljena.U njezin glas.U njezine uspomene napravljene samo uništavanjem. Bio sam zaljubljen u njezin pogled na svijet.U njezinu dobrotu.U njezine osobnosti.U mane i vrline.U njezinu depresiju. U način na koji se nasmijala iako se iznutra trgala na tisuću komadića.U to kako je izgledala u mojim stvarima.U njezino srce.U njezinu dušu. U cijeli nju.Zavolio sam ju na sve načine. Koliko god ona bila sjebana i depresivna meni je to bilo nešto najljepše na njoj.Sve one ozljede koje si je zadala su bile moja umjetnost.Zavolio sam ju zbog načina na koji se smijala na svaku glupost koju smo napravili,na svaku glupost koju sam rekao.Zaljubio sam se u nju.Potpuno.I u tom trenutku sam shvatio da ju,nakon što ju nađem,više nikad neću pustiti.

"Ima li nekakvih novosti od policije?" mama pita dok se pjevala neka pjesma koju nije znala.

"Ništa." kimne glavom i potapša moje koljeno.Ispustim sav zrak koji sam držao u sebi i slušam riječi pjesme nekoliko sekundi,a onda se prepusim razmišljanju o onim dokazima koje je ostavljala svugdje po stanu.

"Ustani!" Gemma me trkne laktom u rame dok sam ja samo blijedo gledao ispred sebe napokon shvaćajući gdje je.

Malo slovo a izrezano iz novina,nacrtano slovo T i u knjizi označena slova m.

I ona poznata rečenica volim te napisana na nizozemskom.

Možda je to bila puka slučajnost.Moguće da je u bilo kojem gradu koji ima slova a,t,m u imenu,ali vrijedi pokušati sa Amsterdamom.

Polako ustanem i sa palcem i kažiprstom na čelu izađem van na svježi zrak.Sjednem na betonsku klupu uz veliki bor i zaklopim oči kako bih došao sebi.Kad mi je bilo bolje ponovno izvadim onu crnu kovertu i izvadim našu sliku iz nje.Palcem prijeđem preko nje i blago se nasmijem dok me svladava umor.

U tih zadnjih nekoliko tjedana nisam spavao kako Bog zapovijeda. Možda 45 minuta i onda bi se okretao kao svinja na ražnju.

Ne znam tko joj kupuje cigarete tako da njezine malene ručice budu tople,da se smiri kad je napeta.

Ne znam koga grli dok spava,s kim spava,s kim doručkuje.

Ne znam joj ni lažno ime niti gdje živi.

Ali jedino što znam je da ću ju pronaći jer ju neopisivo volim.