Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 2.

Elena P. O. V

Mislila sam da je moj otac mnogo jači od ovoga. Dok klečim na koljenima, u glavi vraćam očeva obećanja. Govorio je da ću završiti školu kao odlična učenica, sada klečim sa ostalim učenicima iste te škole iz koje sam za par godina trebala izaći ponese podignute glave. Obećao mi je da će se truditi da zamjeni moju majku, a sada će završiti poput majke, umrijet će. Majku nisam ni upoznala. Otac mi je rekao da je  od prevelike radosti što me donijela na svjet, umrla. Tako mlada, sa svojih samo 8 godina, ostajem bez drugog roditelja, moga oca. Ovdje sva djeca ostaju bez njih, na Stajinov znak svi vojnici sa zadovoljstvom prerezuje vrat naših heroja, naših očeva. Pitam se imaju li ih oni, ili jesu li im isto ovo učinili? . Supruge ovih nevinih ljudi su umirale od tuge kad su saznale šta će vojnici uraditi sa njihovim životnim saputnicima. Ne razumijem šta smo svi mi uradili. Ovdje vidim pravnike, novinare, računovođe, učitelje, obične radnike i ne shvatam šta su im mogli zgriješiti ti, naizgled nevini ljudi. Barem, ako ništa, znam da moj otac nije ništa napravio. Ali ovdje nema iznimke. Svi muškarci stariji od 18 po Stajinovoj naredbi, moraju umrijeti. Moj otac mu je uvjek govorio da se ne smijem šaliti kada je riječ o Stajinu. Jedne sam večeri pred njegovim prijateljem novinare, kojeg sam upravo gledala kako ubijaju, rekla da je Stajin samo jedna velika debela ovca koju će moj otac, ako nam se ikada približi priklati. Čak sam i pokazala kako. Sad su tako priklali moga oca, kao ovcu. Tu večer mi je otac naredio da idem u svoju sobu na spratu i da se ne pomjeram dok on ne dođe. Nisam shvaćala šta ima toliko opasno kod Stajina, ali sada mi je jasno. Možda je njegov prijatelj naš izdajnik, možda je sve to prenjeo Stajinu. Ništa više nije važno. Moj otac sa svima njima je ispustio zadnji zvuk, mrtav je, zajedno sa ostalima. Srce mi se cijepa, osjećam kako se komadići razilaze. Moj otac je bio jedino što sam imala u životu, pored svoga malog plišanog braon mede. Koji  je sada zajedno sa igračkama druge djece, zgažen od stane Stajinovih vojnika. Možda će i nas tako zgaziti. Bit ćemo poput opuška izgorjele cigarete pod njihovim čizmama. Zgaženi i neupotrebljivi.

Osjetim toplu ruku na svojoj i riječi dječaka kojeg nikada ranije nisam vidjela "Pojavit ću se u tvom životu onda kada se budeš najmanje nadala. Bit ću uz tebe onda kada mislila da si sama na svjetu".

____________________________________

Evo drugog djela dragi moji, nadam se da vam se dopada. Volim vas više nego što mislite, čuvajte mi se i pišite mi svoje utiske.