Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 18

Elena Williams

Ljudi su bježali na sve strane u strahu od smrti. Meni je samo putovanje do svega ovoga bilo gore od smrti, tako da nisam shvatala ljude oko sebe i njihovu želju za spasom. Nisam vidjela kako će im biti bolje ako uspiju u svojoj namjeri.

"Sve će biti uredu. Budi uz mene, spasit ćemo se" rekao mi je Liam držeći me čvrsto za ruku toliko jako da sam imala osjećaj da mi je krv stala i da je svoju ruku zaglavio u mojoj te da je više nikada neće moći odvojiti.

Dok su se oko nas oglašavali početci rata ja sam pokušala razmišljati o budućnosti. I da nas Nijemci spase nisam znala kako nastavit.
Svi ovi ljudi koji su poginuli ili koji će poginuti bit će zaboravljeni, sjećat ćemo ih se samo mi kojima će njihova ranjena tijela ostati dugo u misima.
Ja se nisam bojala zaborava. Ali ima ljudi koji su imali tu bolest.
Htjela sam im priči i reći da se ne brinu da će sve biti u redu. Da neće biti zaboravljeni i da ću ih se ja sjećati. Ne znam bi li im bilo lakše kada bi znali da na ovom svjetu neće ostati samo njihovi ostaci koji se možda neće naći ni pod zemljom. Ili će završiti u pepelu poput pojedinih.

Svi su oni bili poput obitelji. Dijelili smo mrvice suhog kruha i zadnje kapi vode. Primjetila sam da nam u našoj maloj grupi nedostaje jedan član.

"Domian..." Liam me prekinuo prije nego sam uspjela dovršiti rečenicu. Obuzela me panika, ne zbog nas je već zbog njega. Ne može se sam snaći u centru rata.
Liam mi prislone prst na moje drhtave usnice. Više bi voljela da su moje riječi potisnule njegove usne.

Neko je dolazio.

Liam me nježno povukao kako bi se spasili, ali Njemački vojnik je već uperio cijev puške u nas. Instinkt mi je govorio da bježimo sve dok nam noge ne otkažu. Ali kamo bi pobjegli? Oko nas se vodi rat, stotinama metara od nas dok smo se vozili nismo vidjeli ni jedno sklonište. A i da ga nađemo, ko bi nas pustio unutra? Bili smo poput napuštenih psića. Gladni, žedni i od tog svega, vidjela nam se skoro svaka kost na tijelu. Da nas napadne životinja mislim da bi i u njenim očima bili jadni te da bi odustala od jadnog obroka.

Stala sam iza Liama dok je on još čvršće stezao moju ruku. Ne znam je li me to trebalo boljeti, ali svakako od ove psihičke boli, drugu vrstu nisam mogla ni osjećati.

"Ne bojte se mi smo tu da vam pomognemo. Pođite sa mnom na sigurno" vojnik ispred nas je izgledao iskreno dok je spuštao pušku, ali nismo znali je li doista bio. Liamov i moj pogled se susreo, njegov je odavao strah i vjerujem da je isto bilo i sa mojim.
Par sekundi smo nepomično stajali dok on nije klimnuo glavom. Pošli smo za vojnikom slušajući zvukove pucnjave kako se udaljavaju od nas.

"Izvinite jeste li vidjeli..."

"Svi preživjeli su na sigurnom" odgovorio je Liamu na nedovršeno pitanje. Hodali smo uskom stazom između kućica prema šumici.
Gledala sam pored drveća ne bi li vidjela Domiana, ali svi preživjeli osim njega bili su tu. Možda nije živ... Nogom sam udarila od nešto. Kada sam spusta pogled imala sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

To nije bilo nešto već neko.