Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 38.

10 godina poslije

Elena Williams

"Čovjek pada ničice pred Anđelom smrti baš kao zvijer pred koljačem". Svećenikov duboki glas odjekivao je akustičnom crkvom. Traci sunčeva svjetla rezali su prostor dopirući s prozora oslikani mozaika iznad oltara.

Povlačila sam odvratnim crne haljine. Kruti steznik pritiskao mi je grudi. Jedva da sam mogla disati. Pogledala sam Katharinu. Njene tamne kovrče bile su svezane i skrivene pod slojevima crne svile. Pitala sam se misli li isto što i ja: da je svećenik svojim nastupom u njima izazvao osjećaj kao da su na egzekuciji, a ne na na sahrani dvadeset osmogodišnjeg muškarca.
Vratila sam pogled na svećenika. Halje su mu bile svezane pletenim konopcem, a oči tamne i oštre poput vulkanskog stakla. Dok je govorio, naširoko je gestikulirao rukama, a ogrtač mu se nadizao nad ramenima poput krila.

Ispred svećenika, na kamenom pijedestalu, ležalo je labavo zamotana figura. Ekan.

Posljednjih nekoliko tjedana proveo je u postelji iskašljavajući krv, bivajući sve slabiji i slabiji. Malo-pomalo i njegov je tamni ten iščeznuo u svilenim pokrivačima. Ovog mu puta nisam mogla pomoći.

Nakon službe Ekana će iznijeti iz crkve, provozat će ga venecijanskim kanalima i zatim otpremiti preko lagune na sićušni otok svetog Dominika. Tamo će ga sahraniti na crkvenom groblju baš preko puta kuće u kojoj smo živjeli.

Uspjela sam vidjeti truplo dok su ga umotali i pripremili za posljednje putovanje. Crno elegantano odjeli savršeno bi mu naglašavalo oči.

Samo što su one sada bile sklopljene. Zauvjek.

S mukom sam progutala knedlu.

Glasno šmrcanje privuklo mi je pozornost. Pogledala sam uokolo. Vidjela sam mnoge zajedničke prijatelje u crnom.

Katharina je sada maramicu položila na usta. Činilo se kao da se dubina njezinih osjećaja može iščitati iz zaobljenosti sljepoočnica i duboke crnine njenih očiju.

Stegnula sam Katharininu ruku.

Uzvratila je stisak dok sam joj prošaptala. "To je baš... On je tako dobar. Tako drag. Mislim, bio je. Ne mogu vjerovati da je je..."

"Znam" promrljala je "Kao da sve ovo nije istina".

Znala sam da žalost koju osjećam - jaka, oštra bol iza prsne kosti - nije bila samo zbog Ekanove smrti, nego i zbog mene same. Ekan i ja od kako je Liam otišao, nismo bili zajedno. Pokušali smo, ali nam je uvjek u posvijesti bio on. Dvi godine nakon što je Liam otišao preselili smo se ovdje, u Veneciju, zajedno sa Katharinom.

Otkako je Ekan otišao, bila sam usamljenija nego ikada. Kao da sam i ja bila mrtva. Preda mnom se pružao život u nizovima visokih zidina poput kanala, sputavajućih poput mrtvačkog kovčega.

Svećenik je zamahnuo drvenim raspelom "Zmija ne iskušava samo slabe među nama. Poput Eve, i pravedni mogu postati žrtve njene opsjede" Glas mu se uzdisao u krešendu. Ponovo je zamahnuo raspelom, kao da je to oružje kojim tjera nevidljivog nečastivog na sprovodu.

Mogla sam se zakleti da me svećenik znakovito pogledao. Odjednom sam se osjećala nesigurno, kao da stojim na vodi, a ne na čvrstom tlu. Lagano teturajući zakoračila sam unatrag da održim ravnotežu. Bilo mi je drago kada nam je svećenik kretnjom pokazao da sjednemo.

Kada sam rukama prikupila haljinu i sjela na klupu. Mogla sam pogledati unutrašnjost crkve. Sve je bilo izgledalo pomalo ne skladno, kao u snu.

Ponovno će kišiti, i to uskoro. Ali sada je izgledalo kao da Bog osobno nadgleda službu za Ekana, čeka ga da se uzdigne u nebesa. Osjetila sam čudan osjećaj nade koji se isprepletao sa nestrpljivošću da izađem van, daleko od ove ceremonije, daleko od sve te smrti. Crna teška haljina bila je prevruća, pretjesna.
Gušila me je. Sprovod me gušio.

Stražnja mi je strana vrata obasuta kapljicama znoja.

Moram izaći van.

Hitro sam se udaljila od Katharine i ostalih.

Vani je nekoliko Ekanovih rođaka ukočeno stajalo u crnini. Njihova je zadaća bila odnijeti tijelo iz crkve do gondole koja će ga odvesti do Otoka svetog Domenika.
Prošla sam pored njih do ugla popločene ivice koja se pružala uz Veliki kanal.

Znala sam da ga suzama ne mogu vratiti. Ali nisam ih mogla zaustaviti. Sjećanja su mi poput lave navirala.

"Ne plači mila, tu sam. Nisi ostala sama, imaš mene" okrenula sam se iznenađena što vidim. Liama. Skočila bi mu u zagrljaj, ali nisam se mogla pomjeriti. "Rekao sam ti da ću ispuniti svoje obećanje".