Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 8.

Elena Williams

Sa mukom sam se zajedno sa Judy u naš vagon, bila je povrijeđena. Vojnik ju je gadno ranio u ruku dok je pokušavala makar još jednom vidjeti svog sina, onoga koji mi je dao obećanje, Liama Ewena.

"Imamo li u ovom vagonu doktoricu?" glasno sam upitala žene oko sebe, omahnule su glavom , sve osim jedne. Shvatila sam da nije nešto nije uredu, ali ništa ovdje nije uredu. Ostava sam povrijeđenu Judy i prišla ženi, nije spavala, znala sam to.

Starija žena, oko sedamdeset godina , umrla je od gladi i iznemoglosti. Spustila sam glavu, nisam mogla plakati, ne više. Svakog od nas možda čeka ista sudbina. U ovom vagonu imamo preko petnaest starijih žena i svjesne smo sve da će, danas ili sutra završiti baš kao i ova žena, umrijet će.

Moram naći u svom kovčegu nešto sa čim bi Judy mogla zamotati ruku. Preskačem preko žena i odlazim do svog kovčega, otvotim ga i iz njega izvučem svoju cvijetnu spavačicu, raskinem je uz pomoć zubi i odnesem Judy.

"Ne brini mila ja sam doktorica, ovo nije ništa strašno". Žalosno mi je kako ova jadna ženica pomaže drugima, uvjek, spašava mnoge živote, a sada njoj nema ko pomoći.

Ona vješto steže ruku sa komadom moje spavačice. "Ima li ovdje komad metala?" upita me, a ja ustajem i počinjem pretraživati po vagonu i svom kovčegu, ali bezuspješno.

"Pusti je djete neće biti jedina koja će umrijeti" govori mi žena sa kćerkicom, mlađom od mene, pored sebe. Nemam se sada vremena svađati sa njom, a i nemam nikakve koristi od toga. Ne smijem gubiti vrijeme moram naći ono što je Judy potrebno. Moram to uraditi zvog njenog sina, Liama.

"Pogledaj mila u mom kaputu, mislim da ima nešto što bi joj moglo pomoći" govori mi žena sa bebom u naručju. Zahvalno joj klimnem  i pregledam džepove  njenom kaputa, pokraj nje. Pronađem nešto, ne znam šta je to, ali odnosim ga Judyi.

"Okreni pogled mila ovo bi moglo biti gadno za gledati" govori mi dok uzima šiljati komad metala iz moje ruke. Ali ne želim da okrenem glavu, mnogo ovakvih situacija ću morati gledati, htjela ja to ili ne sve dok nas drži Stajinova vojska. Mogla sam, morala sam gledati kako mi kolju oca, ovo mi neće biti tako teško.

Razmišljam šta da uradimo sa jadnom ženom dok gledam kako Judy zabija metal u ruku i izvlači metak. Znoji se previše, a ja odlazim do kovčega i donosim joj ostatak haljine koja bi joj mogla pomoći zamotati ranu.

Ustajem sa poda i odlazim do vrata vagona i počinjem lupati po njima. Vojnik me spazi i dolazi u naš vagon.

"Šta hoćeš?" pita me na tečnom ruskom. Moj pokojni otac me od malena učio ruskim, znala sam pomalo, dovoljno za ovaj razgovor.

"Žena je mrtva, treba je iznijeti" kažem mu sa punim samopouzdanjem, na ruskom.

"To nije naš problem, izbacite je sami "kaže mi i izađe glasno zalupivši metalna vrata.

" Morat ćemo mila, nema nam druge. Izbacit ćemo ženu kroz otvor za nuždu" govori mi Judy, govori svima nama.

Ne, ne možemo pomislim. Potom se sjetim jedne stvari. Ako budemo izbacivali mrtve možda bi nas neko mogao pomoći, spasiti nas. Niko od nas nije znao gdje idemo, neki su pretpostavljali da idemo u Moskvu, neki u Sibir.

Učiteljica, koju sam viđala u školi prije nego što ju je Stajin razrušio, mi pomogne mrtvu ženu izbaciti iz vagona.
Nakon što smo to teška srca napravile sjednemo, potom učiteljica iz svog kovčega izvadi knjige i predloži mi da me uči onim što bi u školi. Rado pristanem, ako ništa to će mi malo skrenuti misli od Liama.