Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 30.

Elena Williams

Sve smo bile u strahu. Majke čiji su sinovi preživjeli putovanje nisu znale hoće li im se sinovi vratiti živi ili će priprema za polazak u borbu protiv snažnog neprijatelja biti zadnja slika.

Bile smo same i u opasnosti. Nisu nam ostavili ni jednog vojnika kao prošli put da nas može zaštititi. Sjedile smo njihajući se naprijed nazad. Sekunde su nam bile sati, a sati dani. Kada sam saznala Ekanovu prošlost nisam imala priliku reći bilo šta. Dobio je naređenje i ostavio me potrešenu. Nisam znala tresem li se sada više od njegove priče ili od mogućnosti da ga više neću vidjeti.

Ne znam koliko prošlo dok nas jedna žena nije obavijestila "eno ih"

Trnci su prolazili kroz naša tijela kada smo vidjeli njihova ranjena.

"Trebamo medicinsku pomoć. Imamo ranjenih" čula sam Roberta u  izmaglici. Nisam skočila u pomoć kao ostale žene. Ostala sam na mjestu na kojem sam zadnji put pričala sa Ekanom. Sada, tražila sam ga pogledom dok sam u sebi vrištala u želji da ga vidim. Liama, Domiana... njega.

Vojnici koji su bili lakše povrijeđeni napravili su nosila uz pomoć kojih su svoje prijatelje donjeli do njihovih majki. One su ih grlile i ljubile plačući i moleći nebesa da prežive. Mislim da će mi ta slika ostat urezana u sjećanju. Prijatelji pored njih su plakali gledajući majke. Imala sam osjećaj da su pojedini bili svjesni da njihovi prijatelji neće preživjeti. Prišla sam Robertu "jesu li živi?" ne znam kako sam uopšte došla do njega. Srce mi je ludo tuklo, mislim da ga je i Robert u cijeloj ovoj galami mogao čuti.

"čudno djevojko. Ne pitaš jesmo li pobjedili" nasmijao se, a sa svakom novom sekundom me je poticao da vrištim na njega. To mi ne bi bilo od pomoći.

"Jesmo li pobjedili? Ha. Za mene je bitka izgubljena ako su je oni izgubili" sumnjala sam da me mogao razumiti. Ipak on nije imao nikog voljenog. A možda sam se još jednom samo varala.

"izgubili smo dosta vojnika"

Ponovno sam sjela vidjevši da mi nema namjeru odgovoriti. Nisam mogla naći ni kamen... sjela sam na zemlju koja će za manje od pola sata biti mokra.

"Koga si izgubila?" upitala me Katharina. U posljednje vrijeme nisam je previše mrzila. Borila se za život kao i svi mi.

"Ekana, Domiana i Liama" odgovorila sam joj dok mi je sa svakim novim imenom odgovor bio sve tiši.
Sjela je pored mene uradivši ono što sam od nje najmanje očekivala. Obgrlila me rukama dopuštajući da moja umorna glava padne na njene bujne grudi.

Nije ništa rekla pa sam odlučila progovoriti "Nisam znala... Voljela sam ih obojicu. Nisam imala vremena upoznati Ekana, a ni Liama. Nisam imala vremena da ih upoznam. Da se Ekan nije pojavio u našim životima ja bi mogla ostati sa Liamom. Ali Ekan... Ima nešto kod njega što me tjera da ga upoznam. Nisam željela ostaviti ni jednog misleći da ću ih povrijediti. Nisam naučila da volim. A da sam Liamu rekla istinu on bi me zamrzio "
stala sam da obrišem suze sa lica.

" kakvu istinu Elena " glas mi je bio poznat. Okrenuvši se vidjela sam da je to Liamov. Jedna Ekanova ruka bila je prebačena preko njegovih ramena. Glava mu je bila spuštena, a ispod prsa imalo je krvi. Nisam znala je li pogođen u opekotinu.

Katharina i ja smo brzo ustale i preuzele Ekana. Katharina je rekla da ćemo ga odvesti do šatora te tamo vidjeti ranu.

"Gdje je Domian?"  upitala sam primjetivši da ga nema. Strah je postajao sve jači.

"Nisam ga uspio spasiti"