Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 24

Elena Williams

Tri dana su prošla od kako su Nijemci odlučili da ćemo ostati ovdje i spavati u bungalovima. Za sebe su napravili šator koji je dovoljno velik da se smjestimo svi zajedno, a ne samo oni. Donijeli su tu odluku jer su imali u planu da će se Stajin vratiti, a da će ga oni spremno dočekati.

Naravno prijetila nam je opasnost. Stajin bi mogao skupiti još vojnika i napasti nas. Tada bi ponovno bili zarobljeni. Imali smo osjećaj da, kada bi se vratio ubio bi samo njemačke vojnike. Mi bi možda preživjeli, ali ta nam se zamisao nije sviđala. To bi bilo gore od smrti.

Niko nije znao gdje su zapravo bivši građani Litve koje su odveli prije već su nas Nijemci spasili.

Prije dva dana sam upitala jednog od vojnika zna li šta se desilo sa njim. Ne Ekana, nisam željela imati nikakvu vrstu komunikacije sa njim. Upitala sam jednog od njegovih, mislim da mi se predstavio kao Albert, rekao mi je da predpostavlja da su ih iskoristili kao radne snage. Bio je to razumljiv odgovor, ali svedno pogodila me ležernost kojom mi je dao odgovorio. Nije mi se sviđala riječ "iskoristili". Oni su do nedavno bili vrijedni građani, borili su se za svoju porodicu i državu. Nisu zaslužili.
Ali imala sam u posvjesti da ja nisam imala mogućnost to promjeniti. U ovom slučaju sam se slagala sa Ekanom i "Prestani da se zamaraš stvarima na koje ne možeš uticaju" doista, trebala sam prestati.
Ljudi će svakog dana umirati u sve većem broju moram se naviknuti na to.

Za tri dana umrle su dvi žene. Nisu bile sa mnom u vlaku, ali zar je bitno?  Tješilo me to što njihova tijela nismo morali izbaciti kroz otvor za nuždu ili što nismo morali svjedočiti spaljenju njihovih tijela. Straha u očima više nije bilo. Tijela stradalih, dječaci uključujući i Liama, zakopali su nedaleko od bungalova. Takom dana smo se svi zajedno družili.

Mogla sam se zakleti da sam u očima pojedinih vidjela i nadu. Upoznavali smo se. Slušali smo priče prije rata. Priče o porodicama znale su nas rastužiti. Starije žene pričale su blesave priče o mladosti.
U noći smo se radvadali. U bungalov nisam odlazila prije nego bi bila  sigurna  da su Liam i Domian od umora zaspali. Ostajala bi kod vatre razmišljajući o životu. Vatru je bilo rizično upaliti, ali vojnici su uvjek bili spremni. Zavidjeli smo im.

Razmišljala sam kako da sve priznam Liamu. Ali nisam imala hrabrosti pa sam se odlučila udaljiti od njega. Znala sam da je ta odluka  jadna.