Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 36.

Elena Williams

Tišina me ubijala.

"Liame molim te reci nešto" nisam mogla a da ne plačem, baš kao i on. Zurio je u pismo dok se moj strah nakupljao. Imala sam osjećaj kao da me neko davio. Grlo, kao i prsa bila su mi stegnuta prelazeći u bol. Gledala sam u Liama. Na njemu je bilo da odluči. Ako prihvati poziv i ode, nikad ga više neću vidjeti. Bit će u drugoj zemlji i vjerovatno će naći neku djevojku, bolju od mene sigurno. Neću znati ima li ženu ili čak djecu. Bilo bi mi drago čuti da je osnovao porodicu. Ali mislim da bi tada uništila sebe. Razmišljajući o njemu ja nikada ne bi mogla biti istinski sretna. Uvjek bi se pitala gdje je i je li žuv. Je li sretan ili je u bolnici i bori se za život.

"Liame molim te reci nešto"

još uvjek spuštene glave rekao mi je da idem od njega i da mu treba vremena da razmisli. Nisam željela otići. Ustala sam i prišla mu.

"Ne ostavljaj me molim te" spustila sam čelo na njegovo dok su moje suze padale po pismu "Molim te". U tom trenutku podigao je glavu. Njegove usne nalazile su se ispred mojih. Nisam mogla a da ih ne spojim. Osjećaj je bio baš kao i sa Ekanom. Bile su tople, ne znam da li je to bilo od groznice, ali tražile su od mene da nastavim. Prekinuo je taj poljubac, ali glavu nije udaljio. "Hvala ti" rekao mi je dok moje suze nisu prestajala da klize niz obraze.

Shvatila sam da neće nastaviti pa sam ustala i izašla iz bungalova. Imala sam malo nade da zbog ovoga neće otići. Ali opet ništa nije bilo sigurno. Spustila sam se na zemlju nasloniši leđa na drveni zid bungalova. Trebalo mi je par minuta da se smirim. Obrisala sam suze ne znajući kako ih imam više. Zašto je Ekan morao uči u naš život?. Da ga nisam poljubila u šumi, mogli bi biti prijatelji. Shvatila sam da ne mogu kriviti Ekana. Povukla sam noge dodirujući koljenima prsa. Zašto je sve ovako zamršteno?.

"Jesi li dobro?" upitao me Robert u prolazu. Nisam imala snage odgovoriti pa sam samo klimnula glavom. Vidjela sam da nije povjerovao u moje riječi, ali nije se imao namjeru uvjeriti u to pa je otišao.

Morala sam ustati i provjeriti kako je Ekan. Još uvjek nije najbolje. Ustala sam i otišla u šator. Niko nije posvećivao pažnju onima koji su plakali. To nam je postala svakodnevnica.

Prišla sam Ekanu koji je ležao u krevetu cijelu sedmicu, baš kao i Liam. Pokušala sam se nasmijati, ali mislim da mi nije uspjelo.

"Kako se osjećaš?" upitala sam ga dok mi je idalje bilo teško pričati.

Nije odgovorio već mi je nježno primio bradu i podigao je, baš kao i Liam. "Šta se desilo Elena?"

Nisam mogla samo šutjeti pa sam mu odlučila odgovoriti "Liam je dobio pismo od ujaka. Pozvan je u Belgiju"

"Misliš li da će prihvatiti poziv?"

"Ne znam" odgovorila sam iskreno.

"Ako nisi sigurna hoće li ići, zašto si onda ovdje sa mnom. Idi i uvjeriti ga da ne ide. Pokaži mu da ima razloga da ostane"