Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 26.

Elena Williams

Željela sam biti sama, ali ne i usamljena.

Nisam morala ništa raditi osim ono što sam željela. Većinu poslova preuzimali su muški. Za ovih sedmicu dana od kako su nas Nijemci oslobodili svi smo se fizički popravili. Nije bilo više onog ogromnog stresa, mogli smo spavati, disati svjež zrak... Naravno sa svakim novim danom znali smo da Stajinu dajemo vremena da povrati snagu. Možda je to zapravo bio njegov cilj. Opustiti nas pa kada mu se najmanje budemo nadali, napasti nas.

Njemački vojnici stvarali su od naših preostalih dječaka vojnike. Imali su dovoljno pušaka da svom snagom napadnu Stajina. Znala sam da većinu nije strah. Niko se nije usprotivio. Svaki od njih podjednako je želio ubiti one koji su nam uništili djetinjstvo. Možda oca i majku nisam imala, ali imala sam porodicu. Sve žene su me tretirale kao svoje djete.

Svakog dana pred večer smo se skupljali oko vatre koju bi jedna od nas naložila. Odlučila sam da večeras ja budem ta koja će ložiti vatru od granja koje su nam muški na leđima donijeli iz šumice.

"evo ti šibica" po prvi put nakon, ili sam samo ja mislila da je prvi put, od onoga u šumi Ekan mi se obratio. Imala sam osjećaj da čujem ljutnju u njegovom glasu.

"Hvala" uzela sam ponuđeno i uz muku zapalila vatru. Dok sam uzimala šibice primjetila sam da ima samo pola nokta na velikom prstu. Taj prizor mi je uprkost svemu što sam vidjela za ovih nepunih mjesec dana bio uznemiravajuć.

Iako je bilo jako hladno skinuo je bijelu majicu sa sebe. Bio mi je okrenut leđima. Mogla sam vidjeti da ima ogromne ožiljke po leđima i desnom ramenu. Izgledali su kao ožiljci od brzinske i ne oprezne operacije neiskusnog doktora. Mogla sam ih posmatrati sve dok me vatra nije opekla. Brzo sam povukla ruku ispustivši jauk.

Brzo se okrenuo čuvši me "jesi li dobro?" upitao me dok mu je lijepim licem prolazila uznemirenost.

Kada sam spustila pogled na njegova široka prsa primjetila sam da ima ožiljak i ispod prsa. Poput velike opekotine. Kada je primjetio da uznemirenost u mom pogledu brzo se okrenuo obukuvši istu majicu koju sam bila uvjerena da je želio promjeniti.

"ja jesam, ali ti očito nisi" nakon svega što sam vidjela to nisam mogla izgovoriti, a da mi glas ne pukne u pola rečenice. Nisam bila kriva, ali jako me steglo u prsima.

Svi smo ga osudili. Ja za ono što je uradio u šumi, a Liam vjerovatno za to što mi se približio. A ni Liam ni ja nismo znali koja se priča krila iza ovih ožiljaka i kroz šta je sve, momak malo stariji od Liama, prošao.

"duga i nebitna priča" rekao je dok se udaljavao od mene.

"nije nebitna Ekane. Koliko god da je duga ispričaj mi je, imam vremena, molim te" nisam ga imala namjeru nagovarati na ono što nije želio, ali jasno je bilo da me zanimalo šta mu se desilo. Znala sam da se iza tih ožiljaka krila ozbiljna priča i nadala sam se da će mi je, ako ne danas, jednoga dana ispričati.