Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 7.

Liam Ewans

Ubio ga je, ubio je malog dječaka koji je glasno zaplakao kada se snažno udario od svoj kovčeg. Svi su se umirili jer nisu željeli da oni budu sljedeći. Koliko god sve ovo teško podnijeli, niko od nas nije želio umrijeti. Svako od nas se nadao da će se sve ovo završiti.

Vojnik sklanja nogu sa mene i odlazi, a ja ustajem i odlazim do jadnog dječaka. Ispd njega vidim lokvu krvi pomiješanu sa urinom. Pogodio ga je u srce, a lice dječaka odavalo je strah. Barem se sada nema čega plašiti, po malo mu zavidim, ali ne smijem dopustiti da mi se isto dogodi. Moram održati obećanje maloj djevojčici, ne smijem propustiti priliku da je barem još jednom vidim.

Svi oko mene me pitaju šta da radimo sa njim, s obzirom da ga vojnici neće odnijeti. Predlažem da ga spustimo kroz rupu za nuždu. Moram priznati da ta ideja i mene pogađa, mali dječak to zasigurno nije zaslužio, ali to je trenutno jedino rješenje. Ako dječakov leš ostane unutar,  ostat ćemo i bez ovo malo zraka koji jedva uzimamo . Na početku se svi bune, ali se nakon par minuta nakon što im objasnim situaciju, slože sa mnom. Polahko podignem dječaka i povučem ga prema otvoru. Ako želim voditi ovaj vagon, ako želim opravdati svoje ime, moram ovo uraditi  Polahko spustim malog dječaka kroz rupu i ispustim ga. Jedan manje,  nadam se i zadnji.

Sjednem u drugi kut vagona "Hvala ti" zahvali mi Donovan. Nemam snage da mu odgovor zbog toga samo kimem glavom i pokušam mu se nasmiješit. Mislim da je to najgori smiješak kojeg je vidio za svojih pet godina i možda kojeg će ikada vidjeti.

Moja majka, je li živa? Ne mogu to da znam. Da li je ona mala nevina djevojčica sa njom u vagonu? Kako me je uspjela naći.

Razmišljam o djevojčici, o njenom slomljenom pogledu, o njenoj gustoj smeđoj kosi, o njenom mirisu. O svemu onom zbog čega je mene privukla. Voljeo bi da je mogu zagliti i privući na svoja prsa. Želim da je zaštitim tako malo i tako nevinu, od cijelog ovog okrutnog svijeta.

Mnogo sam volio da čitam knjige, mislim da sam imao čak i dara za pisanje. Ako se izvučem živ iz svega ovoga, napisat ću knjigu o njoj i ratu koji se vodi. Opisat ću sve ono što se nama događa i što će se događati, nažalost.

Drugi vojnik ulazi u vagon, ali svi su oni meni isti. Možda ima razlike u izgledu, ali unutar njih, sve je isto.

"Imate li kante?" upita nas. Pitam se što želi učiniti sa njima, ali dajem mu jednu malu, onu koju mi je majka zadnji put napunila mlijekom, ali njega više nema, podjelio sam ga za žednom djecom. On izlazi i kroz par minuta ga vidim vani kako izlazi iz vlaka držeći kanticu u ruci čekajući da se kapima kiše napuni. Nisam primjetio kada je počelo kišiti mislim da sam jutros vidjelo sunce.

Mislim da je nebo plakalo za malim dječakom.

Nakon dvi minute vojnik nam je donjeo kanticu napunjenu kišom, nisam je htjeo uzeti, pustio sam ostalu djecu da popiju. Mislim da im je to trebalo više nego meni. Ja sam ostao u kutu i nastavio misliti o djevojčici i svojoj majci. Pitam se kako li su one sada i gdje su zapravo. Glavno pitanje je bilo je li moja majka povrijeđena ili ubijena.