Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 19

Činilo mi se kao da ju je neko upravo udario u prsa. Izgledala je kao da ne može udahnuti. Njene prodore plave oči gledale su u leš žene srednjih godina koju je predpostavljam poznavala.

Obgrlio sam je i pokušao je natjerati da nastavi, ali činilo mi se kao da nije u stanju da to napravi.

Nedaleko od nas rat se nastavlja, jasno se čulo dok je ona nepomično stajala iznad leša tamnosmeđe žene duge kose.

"Elena moramo krenuti" nježno sam je povukao sebi dok nas je vojnik sa razumijevanjem gledao. Iako je to prošao vjerovatno bezbroj puta činilo se kao da osjeća njenu bol. Je li uvjek tako?

"Ona me naučila...ona" nije mogla nastavit rečenicu, suze su počele padati po lešu preplašene žene.

Bilo mi je žao, ali ništa se neće popraviti ako nastavi stajati na mjestu. "Elena završit ćemo poput nje ako iz ovih stopa ne pođeš. Misli na Domiana Elena, misli na nas. Molim te učini to zbog svog oca" pogledom mi je zaparala prsa.

"Ti ne shvataš. Ona me nije samo naučila lekcijama sa kojima sutra mogu predavati u bilo kojoj školi. Naučila me živjeti. Naučila me da se sa svojih osam godina ponašam zrelije bar za još toliko. Liame ova žena" pokazala je rukom na nju "je od mene napravila ženu, a ne djevojčicu. Ona mi je u vlaku bila poput majke.
Ne osuđuj me" to je bio prvi put da je povisila glas "Ne znam zašto sam je gledala na taj način s obzirom na to da sam znala  da svake sekunde može umrijeti. Da može biti spaljena..." nije više mogla.

Bila je upravu, nisam razumio. Ali smatram da od nje ženu nije napravio leš pored kojeg smo stajali već rat.

Gubitak oca i sve ostalo što je preživjela za kratko vrijeme.

Imao sam samo jednu majku koja sada čeka društvo neke životinje sve dok ne struhne. Sve dok se ne pretvori u kostura...

"Bar znaš da je umrla brzom smrću" rekao joj je vojnik  sa suosjećanjem. Samo je klimnula glavom dok ju je prislanjala uz moja prsa.
Nisam se slagao sa njim jer, smrt je trajala tokom čitavog ovog putovanja. Možda zadnji uzdah nije ispustila u vagonu, ali je umirala polako svakim novim danom u sve većim mukama. Svi smo.

Ostavio sam to za sebe jer sam se plašio da je sa tim ne otjeram od sebe. Možda bi se zbog toga samo povukla u  sebe, a to je bilo zadnje što sam želio.

Želio sam upoznati svaki dio te žene. Upravu je bila, ona više nije djete. Situacija ju je pretvorila u emotivnu ženu, ali hrabru.

Odmaknula se korak od mene i rukavom haljine obrisala suze. Crna haljina dugih rukava je bila prekrasna i odlučno joj je pristajala. Već se moglo vidjeti da će biti visoka žena lijepih oblina. Pokušao sam je zamisliti, ali sam tu sliku brzo izbacio iz glave i zajedno sa vojnikom krenuli  smo prema skupini.

"Usput ja sam Ekan" predstavio se vojnik srednjeg rasta. Bio je jako strpljiv i izgledao je kao da mu se nigdje ne žuri. Ali isto tako sa velikom puškom doimao se  kao ozbiljan i poslušan vojnik.

Pogledom sam tražio Domiana, ali nisam ga mogao pronaći. "Ja sam Liam, a ovo je moja djevojka Elena" predstavio sam nas. Vidio sam njegov blagi osmjeh i Eleninu zbunjenost. Namignuti sam joj i još je čvršće  obgrlio oko struka. Morao sam uživati u trenutku jer je to jedino što mi je ostalo. Nisam želio razmišljati o budućnosti jer nisam mogao ni zamisliti da je provedem bez Elene. Zato sam uživao sad  dok sam znao da je samo moja.