Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 3.

Stefan P.O.V

Probio sam se kroz gomilu, poput malog čamca koji se probija kroz oluju, nesiguran hoće li potonuti ili ostati na površini. Crveni drveni vagoni stajali su poredani uz peron, protežući se u daljinu dokle je pogled mogao dosegnuti. Bili su grubo izrađeni i prljavi, onakvi u kakvima se prevozi stoka. Gomile Litvanaca protjerane su prema njima, zajedno sa onim što su uspjeli uzuti iz svojih domova prije nego su ih vojnici puškama istjerali. Moja majka je znala da će Rusi prije ili poslije doći u Litvu, zbog toga je imala spremljena dva kovčega.

Vidjeo sam ljudima zglobove na prstima, bijele od čvrstog stezanja kovčega. Neki su plakali, klečeći, vezujući razjabljene torbe konopčićima dok su im policajci gazili po sadržaju. Bogate žene nosile su  kante pomuzenog mlijeka i kolutove sira. Mali dječak koji je hodao do mene držao je u ruci kobasicu dugačku gotovo kao i on cijeli. Ispustio ju je i ona je istoga trena nestala pod nogama gomile. Bol u mom srcu se proširila, dok je on samo nastavio hodati. Nemoćan da išta uradi. Pomislio sam na one prekrasne stvari smrskane na podu naše kuće, a taj mali dječak imao je samo to. Osjećao sam se jadno. Kada uđemo u ove vagone, pomoći ću mu koliko budem mogao. Pogledajući skupinu, vidim da ih ima mnogo kao što je taj mali nemoćni dječak.

"Pužurite" rekao je vojnik dok je u ruci držao pušku prijeteći svima nama.

Rekao je da ćemo biti raspoređeni. Žene u jedan vagon, a mi dječaci u drugi.

Pogledom sam potraživao svoju majku, ali u toj skupini, nemoguće je bilo da je ugledam. Bilo mi je potebno samo još jednom da vidim njene oči i da samo još jednom na sebi osjetim njen brižan pogled.

Znao sam pomalo ruskog. Sasvim dovoljno da na njihovom vagonu vidim da piše "Prostitutke". Stisnuo sam zube od bijesa. Moja majka to nije zaslužila, a ni ona nevina djevojčica čiju su posljednju sreću, zaklali.

Dječak pored mene kojem je ispala velika kobasica ispusti glasan jecaj. "Ovi vagoni su za svinje i krave". Misim da mu je 5 godina, tako mlad, a već toliko boli.

Grlo mi se steže, ali smognem snage da mu odgovorim "Da, znam. Čini mi se da ćemo imati malu pustolovinu". Podignem ga u vagon i uspijem se sam uspeti, potom pomognem i ostaloj djeci.

"Kamo idemo" upita me dječak.

"Ne znam još" iskreno odgovaram.

"Moramo li boraviti u ovim stočnim vagonima?"

"Da, siguran sam da to neće biti zadugo" dajem im svima malo nade. To je jedino što sada mogu. Nekima po pogledu vidim da mi ne vjeruju. Razumijem ih jer, ne vjerujem ni sam sebi.

____________________________________