Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 13.

Liam Ewans

Vidio sam je. Vidio sam njenu želju u očima da me zagrli. Ali nažalost kao ni Donovanova majka, nije uspjela. Ako ništa Donovan je posljednji put osjetio majčinski zagrljaj. A ja, nisam bio u stanju pomjeriti se sa mjesta. Sada sam bio u mogućnosti samo da zagrlim sjećanje na nju.

Potrebna mi je bila djevojčica koja je imala skoro pa istu reakciju kao i ja na smrt moje majke. Vjerujem da su bile u istom vagonu. Vjerujem da su se dobro slagale. Moja majka je većinom bila dobra sa svima i nastojala je prema svima biti ljubazna, a prema djeci se ponašala kao prema meni.

Želio sam onu djevojčicu pored sebe, želio sam vidjeti njen nesiguran osmjeh. Ali bio sam svjestan da tražim previše. Imao sam Nerona pred sebe i bio sam mu zahvalan zbog toga. Ali nije mi bilo dopušteno tonuti, morao sam ostati čvrsto na nogama baš kao što bi to moja majka radila.

Jednoga dana napisat ću knjigu o svemu ovom, tada ću biti siguran da sjećanje na nju nikada neće umrijeti. Da sjećanje na sve ovo nikada neće umrijeti i da će biti posjetnik za sve.

Pitao sam se gdje ovo sve vodi. Zašto smo stali ovdje i šta će biti sa nama. Na pitanja nisam mogao dobiti odgovor. Znao sam da ćemo to saznati uskoro. Sada, jedino što smo mogli je da budemo oprezni. Morali smo ostati živi pa makar ono što slijedilo bude gore od smrti. Sada moja jedina želja bila je da ona ostane živa. Ona je jedino što mi je ostalo.

Noć se polako približavala, a vojnici su nedaleko od nas zapalili vatru i sjeli oko nje. Razgovorali su, smijali se i jeli američke konzerve. Zvuk gladi se proširio, bili smo gladni to je bilo očigledno.
"O čemu pričaju?" upitao me Donovan.
"Pričaju o svojim porodicama i svom domu" odgovorio sam mu, a on je povjerovao u to.
Glasovi i glasan cerek koji je dolazio o njih nije mi zvučao kao da pričaju o lijepim stvarima. Možda pričaju o našoj sudbini. Možda se jedan od vojnika hvali ostalima kako je usmrtio malog Nerona. Nisam mogao da znam, mogao sam samo da predpostavljam.

Da li su oni stvarno imali porodicu ili su ih, da bi se dokazali Stajinu, ubili? Je li Stajin doista bio vrijedni od ljudi koji su ih donjeli na ovaj svjet? Ili ih njihovi roditelji sada čekaju u svojim toplim domovima ponosni na svoje sinove?

Nisam mogao da znam, mogao sam samo sjediti na travi brade uronjene u koljena i znati da se ja, ako preživim, neću imati kome vratiti.

Ima li se ona djevojčica kome vratiti ili je i ona kao i većina ovdje ostala prepuštena samoj sebi u ovom okrutnom svijetu?