Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 11

Liam Ewans

Nakon šest tjedana putovanja i trećeg dana bez hrane, vlak se zaustavio. Nisu otvorili vrata. Pokušavali smo provjeriti kroz procjep među daskama vagona, ali vani je bilo mračno. Lupali smo po vratima, ali niko nije došao. Pomislio sam na hljeb kruha koji sam ostavio na prozorskom pragu, još topao i nabrekao od pećnice. Kada bih barem sada mogao pojesti komadić. Samo mali komadić.

Želudac mi se žario od gladi, a u glavi mi je tuklo. Bio sam bolestan od boravljenja u takvoj blizini ljudi. Osjećao sam njihov kiseo dah posvuda po sebi, htjeo sam ih odgotnuti sve od sebe, ali nije bilo koristi. Bilo smo žigice u malenoj kutiji.

Došlo je kasno prijepodne i tada smo začuli zveket. Čuvari su otvorili vrata i rekli nam da ćemo izaći. Napokon. Cijelo mi je tijelo drhtalo od šoka i užitka.

Stajinov vojnici držali su pripremljene bujunete na puškama. Sunce se odražavalo na oštricama bodesa. Mogli su nas u čas njima probiti.

Nismo se nalazili na željezničkoj postaji. Bili smo blizu planine Ural. Nebo mi se nikada nije učinilo tako plavim, tako lijepim. Morao sam zakoniti oči od jakog sunca. Duboko sam udahnuo i osjetio čist zrak kako mi puni pluća.

Vojnici su uputili prognanike iz svakog vagona da sjednu u skupinama na travu, pet - šest metara od pruge. Dali su nam po dva vjedra napoja i vode. Djeca su navalila na njih.

Bilo to je to prvi put da sam vidio ostale putnike. Tu su bile tisuće ljudi. Jesam li ja izgledao kao oni? Gomile Litvanaca sa izudaranim kovčezima i nabreklim torbama sjeli su na travu, prljavi i sivi, zemljom uprljane odjeće, kao da su godinama živjeli u jarku. Svi su se kretali polagano, neki previše slabi da bi nosili svoje stvari.

Nisam mogao kontrolirati svoje noge, kao ni većina. Mnogi su se pod vlastitom težinom srušili na tlo
Dovovan se protegnuo. Izgledao je poput prljavog uličnog prosjaka. U toku putovanja dobio je još četiri napada, ali srećom zahvaljujući majci preživio ih je. Zlatna kosa mu se sljepila u zamršenim klupkima, a usne su mu bile suhe i ispucale. Pogledao me i oči su mu se raširile. Mogao sam samo zamisliti u kakvom sam ja stanju. Sjeli smo i trava nam se učinila božanskom, poput perine u usporedbi s podom vagona. Ljuljanje vlaka je ipak jos uvjek bilo zarobljeno u meni.

Pogledao sam djecu iz našeg vagona i oni su gledali u mene.

Ljudi su komunicirala s drugim skupinama, tražeći sviju djecu i majke. Ja sam također tražio majku i onu djevojčicu.

Netko je spomenuo bijeg,ali o biježanju se kratko raspravljamo dok negdje nisu odjeknula dva pucnja popraćen vrskom. Mala djevojčica s lutkom je počela plakati.

Želio sam i ja sa njom jer, moja majka je kao i njena bila ubijena.