Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 16.

Elena Williams

Bio je tu. Napokon sam ga mogla zagrliti i uživati u njegovom toplom tijelu. Imala sam osjećaj da je sretan sa mnom koliko i ja sa njim. Bilo mi je drago što sam mu mogla reći da nije, poslije Judy ostao sam, tu sam bila ja. Znala sam da duboko u sebi pati i divila sam mu se kako se to ne vidi na njemu. Spavao je iznad mene, a Donovan pored mene. Sada jednostavno nije bilo bitno šta će biti sa nama. Uživala sam dok sam imala mogućnost za to. U tišina sam slušala otkucaje njegovog srca dok nismo započeli temu o našim životima prije ovoga. Ispričala sam mu za majku. Pričala sam mu i za Judy i našoj maloj pustolovini.

Na kraju svega toga postavila sam mu samo dva pitanje od gomile koja mi se motala u glavi.

"Zašto si mi dao ono obećanje i zašto brineš djevojčici koju ne poznaješ?"
Uzdahnuo je, nisam znala je li razmišljao o odgovoru ili mu je bilo teško priznati to što je imao na umu. Što ne vrijeme više odmicalo više sam se plašila odgovora kojeg ću dobiti.

Nakon nekog vremena koje sam provela u neprijatnoj tišini, odgovorio je "Zato što si mi se sa samo jednim susretom uvukla duboko u srce. Vidio sam tvoju nevinost i jednostavno, osvojila si me" kada je vidio da ne odgovaram, jer sam imala osjećaj da ako izustim ijednu riječ, zaplakati ću, a to mi nije trebalo.
"Možda je zbog toga što sam izgubio sestru prije nego sam je vidio, prije nego sam je uzeo u ruke, pa sam imao potrebu da te zaštitim... Ne znam"

Osjećanja su mi bila pomiješana. Nisam znala sta prema meni osjeća. Nisam znala na čemu sa sa njim i zbog toga me je zabolilo u prsima.

Ustao je iz kreveta uz pomoć drvenih ljestava sišao do mene. Pokušala sam sakriti suze u očima, ali nisam znala koliko je to moguće. Imala sam osjećaj da mu je mjesec pomogao da ih vidi.

"Donovan spava, nemoj ga probuditi umoran je" i ja sam bila, ali moj umor nije bio ni blizu kao Donovanov. Donovan se svog umora mogao riješiti snom, ali ja svog nisam. Pokušala sam skrenuti sa teme, a on je na to sve samo uzdahnuo. Par minuta je stajao pored mene dok je mjesec obasjavao njegovo visoko tijelo.

Opet uzdah "Elena, vidi, nemoj misliti da je zbog tvojih godina" o itekako sam mislila da je zbog toga. Imala sam osam godina, bio je stariji od mene osam godina. Što bi mu trebalo djete u životu. Očito me gledao kao djete, kao sestru koju je dužan zaštiti. "Znam da tako razmišljaš i ne mogu reći da te ne razumijem. Razumijem Elena samo..." opet stanka. Grlo me bolilo od suzdržavanja da ne zaplačem. "Elena, vidi. Ponašaš se mnogo starije za tvoje godine. Ispričala si mi kako si sa učiteljicom naučila sve ono što bi trebala za ko zna koliko godina. Mnogo si pametna. Savršena si. Samo ne želim da te vežem za sebe. Ako bi mi se išta dogodilo, ne želim da patiš za mnom. Samo bi te mogao slomiti" Nisam više mogla izdržati, suze su potekle.