Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 20.

Elena Williams

Nije nas mnogo ostalo. Na licima preostalih ogledao se strah i uznemirenost, ali isto tako se moglo primjetiti olakšanje. Mislim da smo svi dijelili isto mišljenje. Sa sigurnim smo.

"Stajin se uspio povući, ali radimo sve što je u našoj moći da ga sustignemo. Izgubio je veliki broj vojnika, mnogo je slab što znači da smo sada u prednosti" visoki vojnik gustih crnih obrva možda samo četiri godine  stariji od Liama obavijestio nas je o trenutnoj situaciji. Bilo nam je rečeno da ćemo biti prebačeni na sigurno, uskoro. Kada nas je doveo do skupine Neron me upitao da li sam dobro odgovorila sam da jesam uprkost osjećaju paranja u prsima. Imala sam osjećaj da me razumije bolje od Liama i znala sam da Liam primjećuje isto. Predstavio me kao djevojku, ali nisam bila njegova.
Ne sada.

Liam me smjestio na vlažnu zemlju "Vraćam se uskoro pokušat ću pronaći Domiana. Budi tu" kao da sam mogla bit negdje drugdje.

"izvoli, uzmi malo vode" dok se ispred mene vodio razgovor uznemirenih žena Ekan me ponudio vodom. Klimnula sam  i uzela vjedro. Otpila sam gudljaj i vratila mu.

"ponudi ostale"

"već sam to uradio, ne brini"

"zašto nisi sa ostalima, zašto su te ostavili ovdje?"

"uh, pa neko je morao da vas pripazi"

"a ti si dobio taj zadatak da budeš naša dadilja" zadirkivala sam ga a njegov osmjeh bio je poput sunca.

"opasnija si nego što izgledaš. Slažem se sa svim" znala sam da misli na razgovor sa Liamom.

"Elena znam da sada nemaš snage brinuti o tome, ali ne mogu pronaći Domiana" Liam je zastao ispred nas i šokirana me pogledao. Pitala sam se šta nije uredu. Nije valjda bio ljubomoran na vojnika koji nam je spasio živote.

"Kako izgleda?" upitao ga je Ekan. Znala sam da ima najbolju namjeru. Ne znam zašto sam bila tako sigurna u to, ali iz njega je isijavala nježnost i sigurnost.
Ja sam odgovorila na pitanje te uz pomoć Ekanove ruke ustala i krenula u potragu za Domianom. Nije mogao biti daleko osim u slučaju da su ga Stajin i vojnici uzeli. Ne nemoguće. Osjećaj krivice me je udario jako poput groma.

"Elena učinit ćemo sve da ga pronađemo ne brini se" grlo me boljelo od susdržavanja suza. Lijep trenutak je prošao i ponovo sam se vratila u stvarnost. Rat

"šta će biti sa ženama i djecom na koje si trebao paziti?" upitala sam ga. Svi su ga gledali kao anđela iako je svim ženama mogao biti sin. Ali ova situacija je bila samo još jedan dokaz da godine predstavljaju samo broj.

"prestani da se preopterećuješ stvarima na koje ne možeš uticati. Sve će biti uredu Elena, vjeruj mi" bilo je čudno što mu zapravo i jesam vjerovala.

"mogu li ti postaviti još jedno pitanje?"

"ako će to biti tvoje zadnje rado ću odgovoriti" osmjehom i je izmamio i moj.

"šta ako ih napadne neko ili čak nešto?"

"imao sam osjećaj da ćeš me to pitati. Liamu sam na polasku dao pušku jednog preminulog vojnika. Svako muško zna rukovat sa njom. To nam je u prirodi"

Nisam primjetila to, ali nije bilo bitno. Važno je da će biti dobro.

"Mogu li sada ja tebi postaviti jedno pitanje?"

"Naravno" odgovirila sam dok smo hodali kroz šumu osmjehujući se ničemu.

"Zapravo bit će to dva pitanja, ali poslije svih tvojih ne možeš mi zamjeriti. Zašto ne spominjanješ svog dečka već ostale i da li ga zapravo voliš?"