Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 6.

Elena Williams

Sunce je počelo zalaziti. Žena koja je držala djetešce u rukama je počela iscrpljeno plakati. Njeno djete nakon bezbroj pokušaja još uvjek nije moglo dojiti.

"Ne želim ostaviti bez nje. Ne mogu" glas joj je sa svakom riječi postajao sve slabiji. Ne želim ni da pomislim koliku bol nosi na svojoj duši. Ali nažalost, niko joj ne može pomoći, baš kao svima nama.

" Znam" odgovaram, dok mi glas podrhtava. Zamišljam svoju majku koja me nikada nije imala priliku uzeti u svoje naručje. To djete i ako ne preživi, bar je jednom osjetio toplinu majčinog zagrljaja.

Nešto me udarilo u rame. Otvorila sam oči, u vagonu je bilo svjetlije. Žena je stajala nada mnom, gurajući me cipelom. Stavila je prst na usne i dala mi znak glavom. Pogledala sam žene oko sebe. Spavale su, čvrsto stežući ono što su imala uza se.

"Molim te, pomozi mi da pronađem svoga sina" govori mi poznata žena. Glas joj je bio pun boli, razumjela sam je. Ali, šta ako je ona doista majka dječaka koji mi je dao obećanje. Šta da mu kažem kad stanem pred njega, ako ti uopšte uspijem. Pitat ću ga zašto mi je dao ono obećanje. Kako zna da ćemo preživjeti, ili se samo nada da hoćemo. Odlučim pokušati. Pomoći ću jadnoj mršavoj ženi da pronađe svoga sina.

Ustala sam i, preskačući zgrčena ljudska tijela, krenuli smo prema vratima vagona.

"Možda je moj sin u njemu" pronalazim malo nade u njenom glasu. Ne znam šta da joj odgovorim. Kada vidi da neću ništa da joj odgovorim kaže da pođemo i potražimo ga. Ako nas vojnici uhvate ubit će nas, sigurne smo u to, ali bar ako ništa, ova žena bi mogla umrijeti u pokušaju da pronađe svoga sina. Znam da će ona biti mirnija ako pokuša, a u tome mu mogu pokušati pomoći. Ne znam zašto je izabrala baš mene za društvo on četrdeset šest ženskih glava ovdje.

Bacila sam pogled iz vlaka. Sunce se upravo pojavljivalo na obzoru. Ako je on bio tamo, željela sam ga pronaći.

Stražar je bio trideset metara daleko, okrenut leđima. Prebacila sam se preko ruba i tiho doskočila na zemlju, podvlačeći se pod vlak.
Iznenada sam začula jauk i vidjela ženu kako skače dolje. Ufatila sam je za ruku i pokušala se skloniti iza jednog kotača, provirujući ispod vlaka. Stajinov vojnik je zastao i okrenuo se. Savile smo se uz kotač, bojeći se i disati. Policajac je nastavio hodati. Provirila sam na drugu stranu, na stražnjem dijelu vagona stajao je natpis. "Prostitutke" rekla mi je.

U ovom vagonu bile su majke, zajedno sa učiteljicama, knjižničarkom, starijim ženama i tek rođenom bebom. Još jedan niz stočnih vagona pružao se po trašnicom iza našeg. Pogledale smo uokolo, a zatim potrčale pod drugi vlak izbjegavajući lokve ljudskog otpada. Žena je pokucala po podu blizu rupe . Pojavila se neka sjenka

"Tražim svoga sina, je li sa vama" upita žena
"Kako se zove tvoj sin?" upita je dječak mojih godina

"Liam Ewans"
Glava je nestala. Čule smo komešanje po podu vagona "Nije u ovom vagonu"

Trčale smo od vagona do vagona, izbjegavajući izmet i kucajući. Svaki put kad bi glave nestale, osjećala sam kako mi se želudac steže.
"Molim vas, molim vas" rekla bi žena. Potom bi nastavile dalje, upozorenjem na oprez ili s poruka za njihove voljene.

Ponovo je postavila isto pitanje, zadnja nada.