Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 4.

Elena P. O. V

Unutrašnjost vagona bila je zagušljiva i prepuna osobnih mirisa, čak i uz otvorena vrata. Žene su se ugurali posvuda, sjedeći na svojim stvarima. Na kraju vagona udubini od otprilike dva metra poput polica bile su postavljenje drvene daske. Na jednoj od njih ležala je žena, slaba, s djetetom koje joj je plakalo na grudima.

"Gdje su dječaci?" upitala je žena

"Odveli su ih" odgovorila je druga žena

"U ovom vagonu trebat ćemo dječake koji bi mogli da pomognu ozlijeđenim ženama" izjavljuje visoka žena koja mi je odnekle poznata. Mislim da sam je vidjela zajedno sa dječakom koji mi je dao obećanje, iako se nikada ranije nismo sreli. U vagonu iz kojeg mi trebamo par dječaka je i on. Ovdje svi mi moramo biti stariji nego što jesmo.

Njegovo obećanje ponavljam u glavi nekoliko puta i ne shvaćam, kako uopšte može biti tako siguran da ćemo preživjeti. Ili je to nada koju daje i meni, a i sebi.

Šta ako nećemo ostati samo na jednom susretu. I to, u najbolnijem trenutku mog života.

Mislim da mi sada ništa ne pomaže tugovanje. Otac me je uvjek učio da moram biti hrabra ma šta god život da mi donese. Govorio je da u životu uvjek moraš pokisnuti, da bi ugledao dugu.

Uredu, shvatam da je ovo ta kiša o kojoj je pričao, ali šta će biti duga, i hoću li je ikada ugledati?.

Želim da vjerujem da će duga ipak doći. Želim da vjerujem onom dječaku čije ni ime ne znam, baš kao ni većini. Želim da vjerujem svim ovim svojim slomljenim srcem da ću dočekati to. Želim da vjerujem da ćemo naći spas iz ovoga.

Beba, jedina u ovom vagonu, koju je tamnokosa žena držala izmučeno zajeca. Uspjela ju je sakriti pod svoj ogrtač i spasiti je od Sovjeta. Divim se toj ženi. Vjerovatno od prevelike buke koju je narod proizveo beba, i ako je zaplakala, vojnici je, na svu sreću, nisu čuli. Žene su nosile kovčege pune haljina i stvari. U ovim trenucima to je bilo njihovo blago. A ova žena je uspjela ponjeti samo jedno svoju bebu, njeno blago.

" Je li dječak ili djevojčica?" upitam je. U normalnim situacijama bi se osmjehnula ugledavši bebu, ali sada jednostavno, ne mogu. Djetešce koje je tek stiglo na svjet mora voditi borbu koju niko od nas iskreno ne zna hoće li dobiti.
Može li?

"Djevojčica", onemoćalo mi odgovara pomaknuvši noge na dasku. Bile su izgrebane i prekrivene blatom. Ali nažalost, noge svih nas su takve, nema izuzetka.

Niko od nas nije glup, ovo su vagoni za stoku,a od nas su baš to i napravili.

"Uskoro bi trebala dojiti" kaže mi žena i otkriva svoje  grudi. Pokušaje djete navesti da doji, ali ono je previše iznemoglo da bi to uspjelo. Ako ne bude dojilo, umrijet će, svjesne smo toga.

" Pokušaj poslije, možda sada nije gladno" govori joj meni poznata žena. Možda jest upravu, nadamo se da jest.

Žena odustaje i privija djetešce, najjače što može, na svoje majčinske grudi. Kao da se boji da će joj neko oduzeti to što čuva u svojim rukama, njeno blago.

Ako vojnici saznaju za njega možda i hoće. Možda vojnici odnesu njeno djete, njeno blago. Možda ga bace iz vagona.
Niko od nas ne zna šta nosi sutra. Možemo se samo nadati da je ovo samo jedan ružan san i da ćemo se sutra probuditi u svojim toplim domovima, a ne u vagonima namijenjenim za stoku.

____________________________________