Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 15.

Liam Ewans

Dok me ledeno hladna voda udarala ona mi je bila jedina misao. Znao sam da isto ovo preživljava. Osjećao sam bol u prsima što joj trenutno nisam mogao pomoći.

Nakon otprilike pet minuta vojnik je zavio šljunak i naredio nam da se obučemo dok je čekao drugu skupinu.

Uzeo sam svoje pantalone koje sam prije kupanja odbacio sa strane te navukao običnu bijelu majicu dugih rukava. Zima dolazi, a većina nije imala ništa drugo osim ono što su imali na sebi.

Dvojica dječaka umrla su noćas od hladnoće. Vojnici su ih uz pomoć šibica pretvorili u pepeo. Kao da nikada nisu ni postojali. Sada su mogli biti sa svojim roditeljima na sigurnom. Mogli su biti sa svojim voljenima ne misleći na Stajina i njegove vjerne pse.

Jutros sam vidio vojnike kako pale tijela mrtvih djevojčica, bojao sam se da među njima nije i ona. Ali otpustio sam se kada sam je vidio živu nedaleko od njih. Ja sam imao Donovan, koga je ona imala. U prsima me stezala činjenica da ne mogu biti sa njom.

Kada su svi završili stigao je novi vlak. Stajin ih je dočekao sa osmijehom na licu, njegovi. Vojnici su nam naredili da se poredamo, što smo i učinili. Morali smo stajati uzdignute glave dok je čovjek, srednjih godina, kojeg je Stajin dočekao hodao ispred nas. Svakom pojedinačno bi rekao da se okrene. Birao nas je. Tada sam shvatio sve. Bili smo Stajinova roba, prodavao nas je.

Žene su bile predstavljene kao prostitutke. Koji je naziv bio za nas? 

Došao je do nje, odmjerio ju je i naredio joj da se okrene. Nije ga poslušala. Jedan od Stajinovih vojnika uperio je cijev puške u nju. Okreni se molim te.

Kao da me čula, okrenula se. Odmjeri ju je i nastavio dalje. Mislim da mu se nije dopala.

Razmišljao sam, jesmo li željeli da budemo kupljeni? Kuda će odvesti one koje odabere i šta će biti sa njima. Hoće li im biti bolje već onima koji ostanu ovdje?

Kada je završio sa razgledanjem, odabrao je jednu skupinu i odvezao ih u vlaku u kojem je došao. Bile su to žene srednjih godina i par dječaka mojih godina. Nisu odveli nju.

Vojnici su, nas koji smo ostali, odveli do drvenih kućica nedaleko od mjesta gdje smo prespavali. Rekli su nam da se rasporedimo kako želimo jer nas je ostalo malo i nema potrebe sa tim da se sada razdvajamo. U tim kućicama moralo nas je biti šest. Dok su djeca trčala svojim majkama ja sam pogledom tražio nju. Ovo je bila možda jedina prilika da budemo zajedno pa makar to kratko trajalo. Uzbuđenje je raslo.

"Možemo li biti zajedno u kućici ?" upitao me ženski glas iza mene. Toplina prsta koji me dodirnuo proširila se tijelom. Bila je to ona. Zagrlio sam je najjače što sam mogao. Želio sam to uraditi jer nisam znao hoću li je sutra vidjeti živu. Niko od nas nije znao hoćemo li vidjeti novo jutro.

Osjetio sam njenu suzu na svom vratu. Htjeo sam zaplakati sa njom. Nisam znao kako mi se zakopala duboku u srce sa samo jednim susretom. To mi se za šesnaest godina nije desilo.

Vojnici su nam naredili da uđemo u preostalu kućicu, što smo i učinili. Imali smo sreće što smo ostali samo mi. Ona, Donovan i ja smo mogli biti sami u drvenoj kućici.

Unutra je bilo mjesta samo za krevet na sprat i jedan dušek na podu.

"Mogu li ja uzeti dušek. Bojim se spavati na visokom, a mislim da bi ovoj djevojčici više odgovarao krevet na prvom spratu?" upitao je Donovan posditivši se. Ona i ja smo se pogledali  i nasmijali se. Suza u njenim očima više nije bilo.

"Naravno, ako ti tako želiš" odgovorila mu je.

Mislim da je bilo vrjeme da joj saznam ime
"Ja sam Liam Ewans" rekao sam joj dok je gledala u Donovana. "Znam" rekla mi je pogledavši me u oči. Bila je prekrasna.

"Ja sam Elena Williams"

Znači tako se zvala djevojčica koja mi se sa svojom nevinošću uvukla duboko u srce.