Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 31.

Liam Ewans

Dok sam Eleni govorio da je Domian preminuo u glavi mi se vraćala slika petogodišnjeg dječaka kako u želji da spasi sve, zadobiva metak neprijatelja i pada na koljena te njegova mala glava završava na zemlji. Nisam ga mogao spasiti i znao sam to. Ali opet me bez obzira na sve steglo u prsima kao nikada do sada. On je bio druga slika mene. Mlad i bez ikog u životu. Nije se imao kome vratiti, a ipak se borio da pobjedi. I pobjedio je. Jeste. U mojim očima bio je veliki borac i pobjednik.

Imao sam osjećaj da sam izgubio sebe. Obećao sam mu da ću ga zaštititi, ali umjesto toga dao sam mu pušku u njegove male ruke. Imao sam osjećaj da mu nisam dao pušku, već smrt. A on, on ju je prihvatio sa onim nevinim dječijim osmijehom kao da je igračka. Kao i sve u životu. Borio se sa osmijehom na licu iako vjerujem da je u sebi bio odavno mrtav. Vjerujem da je njegova smrt uslijedila sa gubitkom njegove majke. Baš poput mene.

Elena, stajala je ispred mene izgubljena. Prije samo par minuta čuo  sam je kako jeca, ali sada činilo mi se kao da nije svjesna situacije. Znao sam da ga je voljela. Onako kako sestra voli mlađeg brata iako to nije pokazivala poput mene. Znao sam da sebe krivi podjednako koliko i ja.

"Nemamo vremena za razgovor. Moramo ga odnijeti u šator u suprotnom ćemo ostati i bez njeg" Katarina je zajedno sa Elenom, bez moje pomoći, odvela Ekana u šator.
Mogao sam ga ostaviti tamo. Bez moje pomoći jedan ranjeni vojnik bi ostao tamo i iskrvario. A s obzirom da je Elena izgunila Domiana i mene, nisam želio da izgubi i Ekana. To je bio samo jedan od razloga zašto sam ga spasio. Želio sam da preživi i želio sam poslije po pričati sa njim. Imao sam osjećaj da smo po mnogo čemu slični te da bi mogli biti dobri prijatelji. Odlučio sam ga poslije posjetiti u šatoru. Sada sam se odlučio i sam odmoriti. Sjeo sam na kamen dok je kiša započela ples po mom umornom tijelu.

Razmišljao sam šta dalje i kako uopšte. Prvo sam morao saznati istinu koju mi je Elena krila. Mada nisam znao šta bi mogla promjeniti.

Nakon od prilike dva sata Katharina me obavijestila da su Ekanu previle rane i da je u jako kritičnom stanju. Ustao sam ne rekavši ništa i otišao u šator. Pored velikog broja ranjenih bila je tišina. Kretao sam se pored dodatnih kreveta koje smo napravili prije bitke znajući da će pored njemačkih vojnika trebati kreveti za naše ranjene. Znali smo da ranjene ne možemo izbjeći. Pojedini krevetu koji su bili namijenjeni za njemačke vojnike sada su bili prazni. Znao sam lica i imena svakog od njih.

Jonas Auer, sedamnaestogodišnjak bez oca i majke. Imao je stariju sestru koja nije znala ime oca svog djeteta. Bila je u petom mjesecu trudnoće i Jonas je često pričao o njoj i kako će se nakon rata brinuti o njoj i djetetu. On ju je volio i bez obzira na tu sramotu. Nije bilo dovoljno što je ostala bez oca svog nerođenog djeteta već je sada ostala i bez jedinog brata.
Henry Jäger među najstarijim vojnicima. Imao je dvadeset dvi, bio je visok i volio je popit. Otac mu je pred očima stao na nagaznu minu. A majke se nije sjećao.
Anton Krammer bio je najveća dobrica među vojnicima. Umro je pokušavajući zaštiti Henryevo tijelo. Bili su najbolji prijatelji i znali su se od rođenja.

Od svakog vojnika pojedinačno znao sam životnu priču. Samo Ekan, on je bio misterija. Kada bi u toku posla pričali o životu Ekan bi šutio. Niko ga nije pokušao nagovoriti da ispriča svoju. Niko se nije usudio ispričati je umjesto njega.

"ondje je" Katharina mi je pokazala prstom na ne udoban krevet na kojem je ležao Ekan, a pored njega je sjedila Elena. I sa par metara udaljenosti mogao sam vidjeti da je blijeda, a u rukama je čvrsto držala njegove. Kao da će smrt doći po njega ako ih ispusti. Poslije tog prizora želio sam se okrenuti i otići. Ali nisam mogao, morao sam još jednom pokušati popraviti odnos sa Elenom. Zbog Domiana. Zadnje riječi tog mladića prije nego nam je Robert izdao naređenje bile su "Vrati Elenu". Volio ju je i znao sam da njegova nevina duša nije mogla shvatiti da neke veze ne mogu opstati. Imao sam osjećaj da u njegovom životu nije imalo prostora za "ne mogu" i i "neću", samo za "mogu" i "moram".

Ja njemu nisam bio uzor, ali on meni jeste.

Prišao sam Eleni a da ona to nije ni primjetila. Sjedila je pored njega poput kipa.

"jesam li nakon svega makar zaslužio da čujem istinu?" nisam je imao namjeru prisiljavati. Ali isto tako smatrao sam da sam joj dao dovoljno vremena.

"Mrzit ćeš me" rekla mi je a da se nije ni okrenula.

"Da si mi na vrijeme rekla istinu rekao bi da ne brineš, ali sada će meni trebat malo vremena"

"Nisam htjela Liame. Voljela sam te, doista jesam. Ali kada se on pojavio..."

"pređi na stvar Elena" zadrhatala je od tona mog glasa.

"Poljubili smo se u šumi" jedva da sam je čuo "Liame nisam htjela kunem ti se, željela sam ga mrziti i tebi reći istinu. Ali Liame ima nešto kod njega što me tjera da ga upoznam i ne mogu ga mrziti. Posebno nakon onoga što sam saznala o njemu. Oprosti" rekla mi je u jednom dahu okrenuvši se. Nisam je poznavao, oči su joj bile crvene, skoro pa krvave, a lice bijelo. Kosa joj je izgledala kao da ju je rukama povlačila.

"Razumijem. Razumijem Elena. Slažem se sa tobom da u njemu ima nešto što tjera da ga bolje upoznaš. Brini se o njemu, ja sam tu ako ti zatrebam. Oprosti Elena, ali sada je meni potrebno malo vremena da razmislim"