Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 9.

Liam Ewans

Prošli su dani, možda i sedmice, ne znam više. Još tri dječaka umrla su od gladi i iznemoglosti. Svakog sam morao izbaciti iz vagona baš kao i prvog dječaka, čiji sam urin obrisao jednom od svojih starih majica i izbacio je iz vagona.

Bili smo zahvalni nebesima kada bi kišilo, jer jedino bi tada dobivali kanticu napunjenu kišom, ali trebali smo hranu, ali pojeli smo svu zalihu. Svakoga dana zvuk gladi bio bi glasniji.
Jedan od dječaka koji je umro, Neron, umro je tako što je jednog jutra jednom vojniku pokušao uzeti komadić mesa iz ruke. Neron je skočio na vojnika, a ovaj ga je puškom bacio sa sebe, te ga udario puškom po leđima. Neron je s mukom ustao i približio se vojniku, potom je sjeo na koljena i počeo moliti "Molim te samo malo mi dajte. Samo jedan zalogaj, molim te" vojnik je prvo razmislio, a onda mu na ruskom rekao ako uspije da mu ga uzme iz ruke, njegov je. Ja sam Neronu preveo ono što je vojnik rekao.

Vojnik je prvo sa osmijehom mahao komadićem oko sebe, izazivajući malog Nerona, kojem je bilo samo četiri godine, ali problem je nastao kada ga je Neron nenamjerno ogrebao vojnika po vratu.

"Izvinite gospodine nisam namjerno" bile su to posljednje riječi malog Nerona prije nego ga je vojnik, najprije po glavi udario puškom, a kada se mali Neron srušio na pod, vojnik ga je počeo snažno udarati po leđima, sve dok mali Neron nije ispustio zadnji krik. Niko od nas nije mogao ništa učiniti, svi su mogli samo prekriti oči koljenima dok su sjedili na podu vagona i prekriti uši da ne čuju Neronove krikove.

Niko se od tada nije smjeo približiti vojniku. Kada bi nam donjeo kanticu napunjenu kišom čekali bi da je spusti na pod, a kada bi izašao sva djeca bi poletila prema kanti.

Bili smo poput pasa koje bi vlasnik udario svaki put kad bi počeli jesti ili piti prije nego što vlasnik ode.

Svi smo raspoređivali kanticu sa kišom najbolje što smo mogli. Katica bi odlazila od usta do osta i svako bi uzeo po jedan gutljaj, a kada bi popili posljednju kap, čekali smo novi jutro u nadi da će padati.

Pitao sam se zašto nas nisu ubili. Da li smo im mi potrebni, i ako jesmo zašto su ubili sve muškarce?

Mislim da je moj otac zaslužio ono što je dobio, nisam ga žalio. Često se znao vraćati kući mrtav pijan i tuči moju majku.
Sjećam se da ju je, prije samo godinu dana, istukao velikim debelim kaišem samo zato što se kući, sa posla, vratila malo kasnije jer je spašavala još jedan u nizu ljudskih života, ali to njega nije bilo briga.
Sjećam se majke kako leži na podu i pokušaje zaštititi svoj stomak, ali on je udara i nogama, zbog toga moja majka podbaci. Izgubi djete, djevojčicu, moju sestru.
Nako toga se za dva dana vratila na posao , moja snažna majka. A on, uvjek je govorio kako ne želi više djece jer, i mene je mrzio.

Mrzio sam i ja njega i bilo mi je žao što sada ne može biti ovdje, u jednom od stočnih vagona, jer on i jeste bio stoka.

Žalim djevojčicinog oca, vidio sam da je bio drugačiji od moga. Po njenom izrazu lica znao sam da se nije skrivala po kući, samo da ne bi dobila batine.