Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 10

Elena Williams

Žene u vagonu nisu se prestajale brinuti zbog bebe koja nije htjela početi sisati.

Gospođa Judy je bodrila Bellu da nastavi pokušavati "Hajde, draga. Hajde"

"Šta je?" upitala sam kroz tamu vagona

"Do Belle je" rekla je gospođa Judy. "Kanali su joj začepljenji i previše je dehidrirala. Djete ne može sisati".

Unatoč naporima gospođe Belle, činilo se da ništa ne pomaže.

Putovali smo danima iščekivajući dnevne zastanke. Jedino tada bi se vrata otvorila da unutar uđe svjetlo ili svjež zrak.

Ja nisam bila bolesna, ali druge jesu. Svakoga dana, kada bi vlak stao, nagnuli bismo se iz vagona i pokušali izbrojati koliko je mrtvih tjela izbačeno. Iz dana u dan broj im je rastao. Primjetila sam da je Judy posebno pratila djecu, bojala se da jednog dana ne ugleda svoga sina. Iskreno i ja sam se toga bojala.

Ljudi su procjenjivali da putujemo na jug. Tkogod se nalazio na malenom prizoru, glasno bi dojavljivao kada bismo prolazili pored oznaka ili natpisa. Noge su mi bile ukočene od podrhtavanja podnih dasaka. Glava mi je bila zasićena zadahom i užasno me svrbjela. Uši su mi progrizale kožu nad čelom, iza ušiju i u pazusima.

Prošli smo kroz Vilnius, Minks, Oršu, Smolemsk.

Putovali smo osam dana, kad se vlak trgnuo i počeo usporavati.

Nalazila sam se uz maleni prozorčić. "Tu je još jedan vlak. Dolazimo do vlaka koji ide u suprotnom smjeru. Zaustavio se".

Naš vagon se vukao, gubeći polako brzinu.

"Dolazimo uz njega. To su muškarci. Prozori na njihovom vagonu su otvoreni", obavijestila sam ih.

"Muškarci?" upitala me Judy. Brzo se probila do prozora, zamjenila mjesto sa mnom i doviknula na ruskom. Zatim je odgovorila. Energija glasa joj je porasla i počela je brzo pričati, zastajući da bi udahnula između pitanja.

"Zaboga, ženo", rekla je Katharin, žena kojoj je bilo svedno hoće li Judy umrijeti. "Prestani sa druženjem i reci nam što se događa. Tko su oni?"

"To su vojnici", uzbuđeno je izjavila Judy. "Odlaze na frontu. Izbio je rat između Njemačke i SSSR-a, Njemačka je ušla u Litvu", vikala je. "Jeste li čuli? Nijemci su u Litvi!"

Moral je naglo poskočio. Gospođa Judy počela je pjevati: "Odvedi me natrag u moju domovinu". Žene su se grlile i bodrile.

Samo je Bella bila tiha. Njezina beba je umrla.

Vlak s ruskim vojnicima se odvezao dalje.
Pogledala sam Bellu. Pritiskali je mrtvo djete na svoje majčinske grudi.

"Ne", govorila je kroz stisnute zube, ljuljajući se naprijed i natrag. "Ne. Ne."

Judy joj je prišla. "Ah, draga moja. Tako mi je žao".

"NE!" vrisnula je Bella, stišćući svoje djete.

Vruće suze probadale su mi osušene oči.

"Zašto plačete?" prigovarala je Katharina. "Znali ste da će se to dogoditi. Svi ste vi i imbecili. Bolje je umrijeti. Kada umrem, ako ste pametni, pojest ćete me ako baš tako jako želite preživjeti".

Brbljala je dalje, vrijeđajući, dovodeći do bjesnila. Mislim da se svako od nas suzdržavao da je ne udari

"Bella, draga", rekla je Judy. "Daj mi bebu".

"Nemojte je samo tako baciti", preklinjala je. "Molim vas"

"Nećemo mila, obećavam" rekla je Judy. Posljednji put je pogledala bebu, tražeći  dah, ali nije ga našla. "Umorat ćemo je u nešto lijepo".

Bella je jecala. Primaknula sam se otvoru da udahnem nešto zraka.

Žene su raspravljale o ratu i o tome kako nas Nijemci mogu spasiti. Mogu li?

Pomislila sam na tatu. Je li znao za rat?  Je li znao da svi imamo uši? Je li znao da smo nagurani skupa sa mrtvom bebom? Je li znao kako mi nedostaje? Stisnula sam oči i pomislila na tatino nasmiješeno lice, koje više nikada neću vidjeti.

"Ne mogu", cvilila je Bela. "Razbit će se od tračnice".

Judy je pošla prema Belli, ali prije nego što je stigla do nje, Katharina je ugrabila zamotuljak od Belle i bacila ga kroz rupu za nuždu. Glasno sam udahnula, a gospođa Belle je kriknula.

"Eto", rekla je Katharina. "Obavljeno. Uvjek je lakše nekome tko nije vezan". Obrisala je ruke od haljinu i popravila kosu.
Bella se srušila u Judyno naručje.