Zaborav (ZAVRŠENA)

Poglavlje 5.

Liam Ewans

Prebrojio sam ih - pedeset dvoje mojih vršnjaka ili onih mlađih od mene, naguranih u stočni vagon. Najmlađi dječak, onaj kojem je jedini zalogaj ispao iz ruke se zvao Donovan Davis i imao je samo 4 godine. Sada mi je ležao na nogama i pričao kako su mu ubili majku kada su došli u njegovu kuću.

"Kada sam izašao iz svoje sobe zbog prevelike buke ogledao sam svoju majku na sredini blagovaonice. Poletio sam joj u zagrljaj, a ona je pala na koljena i raširila ruke. Htjeo sam je pitati šta se događa i zašto se čuje prevelika buka, ali kada me majka zagrlila, bilo mi je jasno. Posljednji put me zagrlila mrtva " ispričao mi je pokazavši na svoju prljavu bijelu majicu. Od sve prljavštine, vidjeli su se i tragovi krvi.
Tragovi posljednjeg zagrljaja koji je dobio od svoje majke.

Ne mogu sada tugovati sa njim. Moja majka mi nije dala bez razloga ime Liam, moje ime znači borac. Neko ko svoje probleme sklanja sa strane boreći se do kraja. Moram opravdati svoje ime, moram se praviti jak iako nisam.
Donovan se glasno zakašlje, uspravim ga. Nastavlja, a njegovo oči se počinju širiti. Guši se. Rekao mi je da ima bronhitis, ali nije mi rekao je li ponjeo raspirator.

"Donovane, jesi li ponjeo raspirator?" upitam ga nadajući se svim srcem  ću dobiti pozitivan odgovor. Ali, ako ga i ima, gdje da ga nađem pored ovih pedesetero uplakane djece.

Odmahuje glavom blijedeći. Zaledim se na mjestu ne znajući šta iduće da uradim. Moram ostat jak. Moram.

Pitam dječake pored sebi imaju li slučajno oni, svi odmahuju glavom. Gubim svaku nadu, umrijet će. Niko osim mene nema vremena za paniku, sva ova djeca imaju svoje probleme, svoju bol. Svako će od nas možda završiti kao ovaj dječak, umrijet će.

Pokušaje doći do zraka, ali to je ovdje nemoguće.
"Ne Donovane, ne, ne možeš umrijeti zaslužio si da ostaneš do kraja. Zaslužio si da dočekaš dan kada ćemo izaći iz ovog stočnog vagona"

"Je li ovdje moj sin Liam" čujem ženu, svoju majku.

"Majko" okrenem se prema rupi za nuždu. Moja majka je doktorica, mora imati raspirator.
"Majko ovdje sam, ali nemam vremena. Potreban mi je raspirator, imaš li ga kod sebe?" odmah počne potraživati po svom sakou, nada.

"Izdrži Donovane, izdrži heroju mali" pogled mi zamute gorke suze.

"Evo ti sine" daje mi majka. Odmah ga uzimam i stavljam ga na Donovanove usta, počinje dolaziti sebi.
Djete u ćošku se rasplače udarivši se od kovčeg. U roku pet sekundi na vrata ulazi vojnik "Kakva je ovdje buka?" povisi glas i zaprijeti nam svima  puškom. U rupi ugleda moju majku, čim je spazi, zapuca na nju.

"Ne" odgurnem Donovana sa nogu i bacim se na vojnika. Vojnik me sa lakoćom otrese od sebe i baci na pod. Svojom crnom čizmom mi stane na leđa.
Bol koja se širi okolini tog mjesta nije ni približna bolu koji se širim  srcem. Šta ako je povrijeđena. Šta ako ju je ubio?

Ako ikada imao priliku uzeti pušku u ruke pored svih vojnika, prvog ću ubiti vojnika koji je naudio mojoj majci. Da bi to mogao ostvariti moram ostati jak, mogao to ili ne.

Dok se plač i uznemirenost djece širi vagonom, vojnik mi prislanja cijev u potiljak. Potom, pucanj odjekne vagonom.