Baby Doll (Harry Styles)~bosnian translation~

In The Way

Problijedila sam dok su mi ruke posezale za odbacenom odjecom. Sagela sam se, ali mi je haljina otezavala jer se nije mogla rastegnuti koliko mi je trebalo i bojala sam se da bi se cak mogla pocjepati. Sigurno sam bila izvan svoje pameti cim sam zeljela probati nesto ovako usko i neudobno. Harry je stajao na vratima sa pohvatljivim pogledom, uzrokujuci kaos u mom zeldacu.

''Mozda smetas?'' Nije izaslo ljutito kao sto sam zeljala da bude. Prislonila sam majicu na prsa kako bi umanjila sramotu, ali uopste nije pomoglo.

''Ne vjerujem.'' Rekao je. Jos uvijek nisam mogla procitati izraz na njegovom licu. Nikada zapravo prije nisam vidjela da me gleda na ovakav nacin. Harry me nikada nije vidio u nesto kracem od veste i hlaca, i bojala sam se da ce mu mozda ova situacija odati drugaciju percepciju mene.

''Molim te.'' Skoro sam molila. Htjela sam da napusti sobu, ali to nije ucinio. Umjesto toga, pregledavao me je od glave do pete kao da sam laboratorijska zivotinja. Pitala sam se sta sada misli. Da li me je smatrao lijepom, pa nije mogao da odvrati pogled? Ili je samo bio u soku sto me vidi ovaku? O cemu ja to mislim? Ja sam obicna, stara Thalia.

Pitanja koja sam postavljala samoj sebi su bila zastrasujuca. Ne bi me trebalo biti briga sta je mislio o meni. Ali jest.

Moj unutrasnji sok se poceo topiti polako i onda sam pronasla samu sebe kako koracam prema vratima ormara kako bih se sakrila, jer Harry ocito nije namjeravao ici nigdje. Osjecala sam kako mi se obrazi crvene i rad srca ubrzava kada je situacija konacno izmakla kontroli. ''Harry, molim te odlazi.'' Govorila sam, skrivajuci se iza vrata ormara.

''Moram razgovarati s tobom.'' Cula sam ga kako odgovora.

''Mislis li da mi mozes dati nekoliko minuta?'' Pokusala sam dodati u svom glasu malo ljutnje. Kako je mogao ne primjetiti kako je ucinio da se osjecam neugodno?

Pocela sam opet disati kada sam cula kako se vrata zatvaraju. Za sada, Harry nije komentarisao ono sto je vidio, ali nisam bila sigurna kako cu se moci suociti sa njim.

_________

Harry's POV

Prije nego sto sam mogao obraditi ono sto sam upravo vidio, cuo sam kako me je gospodja Briffen dozivala. Mahala je rukama na mene na suptilan, ali ljut nacin.

Pokazala je prema predvorju, gdje sam svoje oci odmah usmjerio ka tamo, samo kako bih vidio Kaylee kako stoji pored vaze. Oh, sjajno. Kao i uvijek, nosila je torbu koja je bila prevelika za nekoga njezine velicine. Svoj pogled sa okoline prebacila je na mene cim me je ugledala, gdje je i zadrzala pogled. Sta je sada htjela?

''Oprastam ti.'' Rekla je jednostavno, primicuci mi se kada sam usao u hodnik. Njezine crte lica bile su kao kamen teske ali uspjela je se nasmijati.

''Ti meni oprastas?'' Nisam mogao se suzdrzati, a da ne prasnem u smijeh.

''Shvatila sam da nisam bila veoma raspolozena sinoc, kao ni ti naravno. Drago mi je sto nismo spavali jedno s drugim. Ne treba zuriti u takvim stvarima. Mozda sam postupala malo pregrubo. Samo si mi nedostajao, i to je sve. Treba li bismo ostaviti iza sebe ove nase sitne dogadjaje i poceti ispocetka, polagano. Na taj nacin, doci ces do svojih osjecaja.'' Zavrsila je, slijezeci ramenima.

''Nikada nisam ni izgubio svoje osjecaje.'' Nasalio sam se. ''I ja sam bio sinoc bas raspolozen. Mislio sam ono sve sto sam rekao.''

''Ne, nisi.'' Rekla je, gdje sam mogao primjetiti sjaj u njezinim ocima dok joj je glas drhtao. ''Buduci da je moj otac bliski prijatelj s dekanom tvoga fakulteta, i samo jedan telefonski poziv moze da te udalji od diplome, bez potrebe za zavrsetkom tvoje procjene.''