VATRA #2 / Ante Rebić Ff

I

(Ostavljajte usputne komentare!)

Ako me pitaju, moja ljubavi, jel mi fali život otprije... 

Sa velikim uzdahom sam ugasila radio u autu i nastavila voziti u tišini. Nekad tišinu nisam znala cijeniti, a sad bih sve dala da imam mir i tišinu, zar je to puno? Zar je to puno što tražim? 

Čim sam se naparkirala ispred hotela, još nisam niti izašla iz auta već je Karla dotrčala do mene. 

"Bok! Lili te treba!" rekla je i popravila svoje naočale, klimnula sam glavom i izašla iz auta. Čim me Lili primjetila, otišla je od ostatka tima i došla do mene dok sam ja zaključavala auto. 

"Jutro!" pozdravila sam je sa osmijehom, "I tebi..." dodala je i prekrižila ruke preko prsa. Podignula sam bradu i obrvu upitno je pogledavši, shvatila je što mi je na umu, odnosno da me zanima što mi želi reći.

"Htjela sam te pitati, zašto još nisi iskoristila godišnji?" upitala je Lili i lagano se osmjehnula, "Prošlo je ljeto, što će mi sada? Taman sam se ufurala u posao." ležerno sam joj odgovorila slegnuvši ramenima.

"Već tri mjeseca otkad radiš ovdje nisi iskoristila nijedan slobodan dan, osim naravno nedjelje, a o godišnjem nisi ni zucnula." rekla je kao da joj je čudno, zapravo, već je naviknuta da ću svaki razgovor o tome izbjeći. 

"Ja bi na tvom mjestu bila sretna što imam takvu radnicu." nasmješila sam joj se. Zna da sam tvrdoglava i da ne može protiv mojih odluka. 

"Sretna sam ja, samo malo brinem." zakolutala sam očima, "Slobodno mi možeš reći ako te nešto muči, znaš i sama." potapšala me po ramenu i odšetala natrag do tima dok sam ja ostala gledajući u pod.

Znam da se brine i sto puta mi je to rekla, no ono što me dirnulo prije tjedan dana je to što mi je rekla da se prema meni odnosi kao prema svojoj kćeri, da je užasno podsjećam na nju. Nažalost, poginula je u prometnoj nesreći prije par godina. Trnci su me prošli prisjećajući se tog razgovora. Sjetila sam se koliko sam ja samo puta poželjela nestati sa ovog svijeta, sad mi je drago da mi je razbistrila pogled. Očito mi je Bog i dalje našao svrhu u životu.

Iz razmišljanja me trznuo zvuk mog mobitela, odmah sam se osmjehnula ugledajući na ekranu Danijelovo ime.

"Ima kakvih novosti?" upitala sam sa osmijehom i okrenula se oko sebe pogledavši predivni hotel ispred.

"Postao sam tata!" viknuo je na slušalicu, na što sam odmah odmaknula mobitel od uha jer bi mi inače probušio bubnjiće.

 Sjećam se prije par mjeseci kad je Igor postao otac po drugi put, a ja teta. Mali Nikola nam je došao na svijet u tom mom bolnom periodu, ali sam zbog toga bila najsretnija na svijetu, primiti takvo malo dijete u ruke je pravi blagoslov, pravo ispunjenje sna svake žene. 

"Čestitam!" veselo sam rekla, "Kako je Helena? Jel' sve prošlo u redu?" 

"Da, dobro je ona. Nego..." mirno mi je rekao, "Što?" upitala sam zbunjeno nakon što nije dovršio prethodnu rečenicu. 

"Kad dolaziš? Znaš da te očekujemo!" uzdahnula sam na njegovo pitanje ne znajući niti sama što da mu odgovorim. Ne znam koliko je to uopće pametno.

"Ne znam, Danijel. Rado bi, ali imam previše posla." sama sebe sam udarila rukom u čelo jer sam rekla najveću moguću glupost, da me Lili čula istovremeno bi me poslala na godišnji od pet tjedna. 

"Ma daj! Nisi dolazila niti preko ljeta, pa smo mi morali k tebi! Znaš da si obećala još kad si zadnji puta tu bila da ćeš obavezno doći dok nam naša Ema dođe na svijet, da je želiš odmah vidjeti." uspuhnula sam na ovo i naslonila se na haubu od auta. Istina je što govori i to sam odmah i Heleni obećala čim mi je rekla da je trudna, no, ne znam. Premišljam se.