VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXIV

~ Da te svojim rukama mazim i grlim
da doživim to ~

Ante P.O.V.

"Znači sad je konačno opet sve u redu između tebe i Matee?" upita me Mijat dok izlazimo iz arene poslije napornog treninga.

"Još je uvijek malo napeto, ali mislim da s vremenom će naš odnos postati kao i prije." iskreno mu kažem, jer je Mijat jedina osoba koja me uz Maru u ovom trenutku može razumijeti. Jerko je uveden u situaciju, no malo je zbunjen, i prihvaćam to jer ga nisam od početka obavještavao i govorio mu sve, a smatram ga najboljim prijateljem od djetinjstva.

"Vrijeme liječi sve." potapša me po ramenu, a meni zazvoni mobitel po stoti put u danu i opet na ekranu piše isto nepoznati broj. Zakolutam očima i utišam mobitel te ga pospremim u džep praveći se da nije ništa bitno. Zapravo, niti nije, tko zna koji fan stoji iza ovog nepoznatog broja i želi moju pažnju.

"Nadam se." kažem prije nego što dođem do svog auta, a onda se međusobno pozdravimo i svatko krene u svom pravcu.

Jedva sam čekao da konačno dođem u svoj stan i bacim se na krevet jer sam preumoran od treninga na kojemu me je Adi stvarno izmučio. Nakon one naše svađe, ispričao sam mu se čim sam se vratio u Frankfurti prema menadžerovom naređenju koje je ipak stručno i trudi se činiti najbolje za mene, a ponajprije za moju karijeru. Iako i dalje smatram da bi trebao brinuti sam za sebe i sam birati svoje korake. Adi je već par dana otkad sam došao i iskreno mu se ispričao još uvijek mrvicu ljut, no vidim da me voli mučiti i tu i tamo mu vidim osmijeh na licu kad misli da ga ne gledam. Čudan je taj naš odnos.

Mobitel mi je opet počeo zvoniti na samom ulasku u stan. Opet je bio nepoznati broj, pa se nisam javio kao niti na prethodnih dvadesetak poziva, i dalje mislim da nije ništa bitno.

Otuširam se i ogrnut ručnikom dolazim do sobe kako bi se odjenuo. Opet sam zakolutao očima jer sam čuo da mi se mobitel opet po stoti put danas oglašava. No, ovog puta sam se nasmijao jer je na ekranu bilo ispisano ime moje drage sestre.

"Anteee!" zadere se, a ja odmaknem mobitel od uha i uključim poziv na razglas kako bi se mogao odjenuti.

"Dobra večer i tebi." lijeno izgovorim dok ona i dalje paničari. Ne znam koji je razlog tome, no sigurno će otkriti.

"Daj, nemam vremena za to! Matea je u bolnici!" zavrti mi se pred očima i sve mi postane crno. Jesam li ja to dobro čuo? Matea je u bolnici?

"Mmolim? Kako? Zašto? Što se dogodilo? Mare, pričaj!" uspaničeno nizam pitanja jedno za drugim i primim se za glavu. Nema me samo par dana i ona uspije završiti u bolnici, pa kako?

"Upravo sam saznala i vozim prema tamo." uplašeno izbrblja, a ja zabacim glavu unazad i prođem rukom kroz kosu.

"Dobro, dobro... budi uz nju. Nekako ću uspjeti doći!" rukama prođem po licu ne znajući uopće što da napravim. Matea je u bolnici i želim biti uz nju, a upravo sam se pomirio s Adijem. Ne znam što mi je činiti.

"Ante, ne igraj se! Znaš..." počne sa prodikama, a ja joj poklopim slušalicu. Na brzinu kupim kartu za prvi avion prema Splitu na internetu i odjenem se. Izvadim malu putnu torbu i nabacam unutra osnovne stvari. Ionako mi je neka roba i kod Jerka u stanu i doma u Donjim Vinjanima.

Prema aerodromu pokušavam ostati hladne glave i misliti samo na najbolje. Nadam se da nije ništa strašno i da joj se ništa nije dogodilo, kao niti bebi u njenom trbuhu. Koliko god bio ljubomoran na gada Roberta zbog toga što je to njegovo dijete u Mateinom trbuhu, toliko mi je i stalo do te bebice i želim joj pružiti normalan život kakav s Robertom nikad ne bi mogla imati. Smatram da smo Matea i ja srodne duše, samo da smo se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Možda je ovo pravo vrijeme za nas i našu ljubav koju gajimo jedno prema drugome od početka.