VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXVII

~ Vjeruj bilo gdje sam
znam da tvoja jesam ~

Matea P.O.V.

Već tri dana sam provela na relaciji kupaonica-krevet, promjenivši rutu jednom ili dva puta na dan do kuhinje po neki lagani obrok. Osjećala sam se slabo i gotovo sigurno da sam pokupila neki jaki virus koji ne odlazi niti sa tabletama protiv bolova i mučnina niti sa vitaminom c kojeg mi je Jana savjetovala da pijem. Helena mi je u međuvremenu javila da će Ema ostati još tjedan dana u bolnici za slučaj da joj se bakterija ne vrati. 

Helena: Kako si ti ovih dana? Jel' te popustilo malo?

Ja: Moja Helenaa! Još je gore nego što je bilo -.-

Helena: I mene je jednom zahvatila takva viroza...

Ja: Ma sigurno sam je od tebe pokupila!

Pokušala sam što više misliti na pozitivno, a o odlasku k doktoru nisam niti pomišljala, kao i uvijek. Lili je također bila zabrinuta, pa mi je osobno donijela juhu neki dan. Pokrila sam se debelom dekom do nosa i slušala kako vani vjetar vijori. Kraj jedanaestog mjeseca, a u Splitu vjetar i hladnoća, kao i uvijek. Čula sam mobitel kako zvukom signalizira da je u pitanju poruka. 

Helena: Ta viroza nije prijelazna...

Zakolutam očima na Heleninu poruku i stisnem noge uz sebe. Može li biti veći misterij nego što jest?

Ja: Onda, kakva mi je dijagnoza?

Zajedno sa dekom se ustanem sa kreveta i produžim tako do dnevnog boravka gdje odložim mobitel na stolić ispred i u želji da pogledam neki film naletim na glupe reklame kojima se svake godine u isto vrijeme počinjem zamarati što da kupim najdražima. Otkad sam došla u Split, svaki blagdan sam provela sama, eventualno sa Janom i Adrijanom na večeri ili ručku, no poklone sam svima osim mami redovno kupovala i slala poštom do Zagreba. Odmaknula sam pogled od televizora i shvatila da me Helena zove. 

"Ej!" javim se i šmrcnem, "Znam ti dijagnozu, odnosno pretpostavljam..." počne pričati, a ja standardno zakolutam očima i kažem joj da prijeđe na stvar. Par sekundi sa njene strane je bila tišina, "Možda si trudna!" vikne mi na slušalicu, a ja se nasmijem kao da je rekla najsmješniju šalu na svijetu i uz to ispričala najgluplji vic no ipak je smješno. 

"Molim? Ja da sam trudna?" upitala sam zbunjeno i nastavila se smijati kao neka poremećena osoba koja je udahnula helija i sad se smije onim promijenjenim glasom. No, smirila sam se kad sam opet osjetila mučninu. 

"Da, Matea. Znaš, žene mogu biti trudne. Ne nose djecu rode ako to misliš." ozbiljno kaže, čak i s nekom brigom u glasu. Duboko sam uzdahnula i podignula majicu tako otkrivajući moj trbuh. Ne, ne, ne.... ne mogu nikako zamisliti da je u tom trbuhu malo stvorenje. 

"Matea? Halo? Jesi tu? Nisam te valjda šokirala stvarnošću?" upita, a ja opet duboko uzdahnem i ne vjerujem sama sebi da nisam pomislila na tu mogućnost. 

"Ne, samo... čudno mi je. Ne mogu se zamisliti kao majka, ne s..." počnem pričati, a onda stanem. Ako sam trudna, onda je Tin otac. Naježila sam se od razmišljanja o tome. 

"S kime?" upita, a ja joj kažem da nije bitno. Preko poruka sam joj objasnila situaciju s Tinom jer tijekom mog kratkog bivanja u Frankfurtu nismo uopće stigle o tome pričati jer je bila zbrkana situacija. "Matea, postoji mogućnost da si trudna. Jesi imala menstruaciju?" upita me, a ja blenem u prazno. U svom ovom stresu, poslu i među svim tim događanjima nisam niti obraćala pozornost na tu bitnu stvar. Sjela sam na rub kauča i ugasila televizor koji me već počeo ometati u razmišljanju.