VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXII

~ Mislim na tebe, sunce izlazi
da l' ti falim kao meni ti ~

Matea P.O.V.

"Sad idi i ne vračaj se, ako me barem malo poštuješ." uspijem mu ozbiljno narediti dok mi suze samo padaju jedna za drugom niz obraz. Lice mi je bilo kompletno mokro od suza, koje su odmah pri mojem priznanju da ga nisam prebolila, počele padati sa rubova očiju. Bila sam svjesna svih riječi koje sam mu konačno rekla, no nisam se mogla zaustaviti, jednostavno je bilo jače od mene. Možda sam mislila da ću time nešto promijeniti, ali jednostavno sve je postalo još gore. Ante je podigao pogled sa poda te sam se time susrela s njegovim bistro plavim očima koje su kao i moje bile pune suza. Vidjela sam mu u pogledu da je tužan i bijesan u isto vrijeme, kao i povrijeđen, to najviše. Priznajem, nije mi bilo lako izgovoriti sve ono, ali da nisam, samo bi me to pritiskalo još jače. 

Kad je izjurio iz stana i glasno zalupio vratima, shvatila sam da je našoj avanturi kraj i da ga vjerovatno više nikad neću vidjeti i čuti njegov glas. Gledala sam nepomično u vrata stana iz hodnika potrčavši za njim. No, ima pravo, imao je pravo ovako reagirati. Nije ništa komentirao, nije ništa ozbiljno rekao. Pokušavao me smiriti, no nisam mu to mogla dopustiti. Otrov je samo izlazio iz mene. Ali, onda gledajući u zatvorena vrata, postavila sam sama sebi ono pitanje: jesam li stvarno željela da on napusti moj život? 

Koliko god je odgovor da, toliko je i odgovor ne. Nisam ga prebolila kao što sam mu i rekla i još uvijek ne priznajem sama sebi da mi je u srcu i dalje što god da napravi, kamo god da otiđe. Navikla sam na njega i njegovu prisutnost, ne samo u blizini mene, nego i u mojim mislima. Prisjećam se onih noći kad sam ga sanjala poslije prekida. Samo bih sanjala njegove plave oči i usne koje govore da će sve biti dobro opet. Ne bih vjerovala u to. A tako se i ispostavilo, da sam bila u pravu ja, a ne moji snovi. 

U realnost iz misli, dok sam tako stajala i buljila u vrata, me vratilo zvono na vratima. Odmah sam pohitala prema njima, nadajući se da je Ante. Da mi ima nešto reći za obranu jer sam bila razočarana njegovom šutnjom. 

Otvorila sam vrata i ugledala par smeđih očiju. No, oči su mi odlutale prema njegovom nosu koji je bio u krvi čim je odmaknuo ruku sa njega. 

"Matea, što je bilo? Zašto si tako uplakana?" zbunjeno sam gledala u njega i prošla rukom ispod očiju brisajući suze koje su se tamo nakupile. "Što se tebi dogodilo?" odmaknula sam se i povukla vrata kako bi mogao ući. 

Onda mi je došla misao u glavu koja govori mom mozgu da je krivac za Tinovo i moje stanje isti. Ante. 

Zalupila sam vratima za Tinom dok se on već smjestio na kauč u boravku. Došao je nakon par dana u stan. Od onda, od naše svađe, odnosno onog događaja, nije dolazio. Nije mi se niti javljao na pozive, pa sam mislila da se želi maknuti od mene, iskreno, na tren sam se i zabrinula da mu se nije nešto dogodilo. A, sad se smjestio u taj kauč kao da je njegov vlastiti i kao da se ništa nije dogodilo. Stala sam malo dalje od njega i prekrižila ruke preko prsa. 

Bojala sam se uopće kako će naš razgovor započeti, pa sam čekala da on nešto upita. 

"Onda, koji će prvi započeti?" upitao je i time razbio tišinu. Pogledala sam u njegov nos koji je i dalje bio u krvi. "Hoćeš flaster ili da ti dezinficiram to?" ruku sam usmjerila prema tom defektu, a on je odmahnuo rukom, "Nema potrebe." 

"Znaš tko je ovo učinio?" upitao je pokazujući rukom prema svom nosu koji na sam pogled izgleda jako bolno. Ako je Ante to napravio, sigurno ga je Tin izbacio iz takta. Šutjela sam na njegovo pitanje i odmaknula pogled. 

"Znaš, samo nećeš reći." dobaci nekako povrijeđeno, ne u to što sam mu krila Antu, nego više u to što mu je razbio nos. 

"Da čujem?" odmahnem glavom čekajući da li će reći njegovo ime ili ćemo tu temu ostaviti za kasnije. Mene je mučilo ono zašto se prema meni onog dana ponio onako, nedefinirano. "Ne shvaćam da želiš od mene to čuti." opet ubode na bolno mjesto, a ja ga naglo pogledam i smrknem pogled.