VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXIV

~ Zovem da ti čujem glas, da te podsjetim na nas
da te pitam kako si, što je novo ljubavi ~

Matea P.O.V.

Udarila sam se dlanom o  čelo slušajući Karlu i Stellu kako cijelim putem od aerodroma do hotela tijekom vožnje u taksiju pričaju o tome gdje će izaći jednu večer. Naravno, da je stvar još gora je ta da su rekle da ne idu bez mene. Neću im se ovog puta dati nagovoriti kao prošlog puta na Braču jer je onda bilo svega. Ne želim se opet napiti i pomisliti da haluciniram ugledati bivšeg dečka na vratima hotelske sobe, što bi se igrom slučaja i moglo dogoditi. No, bolje spriječiti nego liječiti. Cijelim putem do hotela sam pokušavala gledati van kroz prozor i ne dohvatiti njihove iritantne glasove svojim ušima, no to je jednostavno bilo nemoguće. 

Nisu niti primjetile da smo stale, pa sam platila vozaču. "Glupače, stigle smo!" pokucala sam im na prozor, a one su poskočile kao da ih je netko na smrt uplašio. 

"Ovu vožnju ste vi trebale platiti pošto sam više vas čula nego radio koji je bio pojačan dovoljno, no vi ste ga uspjele nadglasati." brbljala sam dok smo ulazile na velika i raskošna vrata hotela, a svaka je hodala sa moje jedne strane. 

"Ova tri dana će biti vrh, super ćeš se provesti s nama." kaže mi Karla sva vesela hodajući do recepcije kao da je neka glamurozna zvijezda. Ja sam im kao i svakog puta bila čista suprotnost, obje su imale kompletnu šminku na licu, Karla ispeglanu kosu, a Stella nakovrčanu i obje su bile skroz moderno odjevene. A ja... kosa mi je bila svezana u polurep iz razloga da mi kosa friško oprana ne pada na oči, imala sam obične tenisice, a garderoba je bila sva u crnom. Baš mi se vidi raspoloženje koje odiše onim Jeeej, u provodu sam sa dvije najbolje cure na svijetu i to još u Frankfurtu, gdje će bolje?!

Došle smo na recepciju gdje nam je mlađahna ženskica uputila osnijeh za dobrodošlicu. 

"Onda, koja zna njemački?" upita Stella, a ja zakolutam očima i kažem ime firme jer nam je Lili rekla da su nam sobe iznajmljene na ime firme, logično. 

"Jedna soba?" upita ženska na njemačkom, a ja je uspijem razumijeti. Mrko je pogledam, a onda odmahnem glavom i pokažem prstima tri. 

"Ne, nažalost, jedna soba sa tri kreveta je rezervirana." kaže ženska sa recepcije tipkajući nešto u svoje računalo dok ja kipim u sebi nadajući se da se dogodila greška. 

"Rekli su nam da su rezervirane tri sobe." slabašnim njemačkim joj uspijem objasniti, a ona opet odmahne glavom i rukom dohvati ključ iza sebe. Lažno joj se osmjehnem i u ruku uzmem ključ koji mi je dala. Divno, soba broj trinaest. "Hvala." procijedim kroz zube oduševljena time što ću tri dana provesti s ova dva mamlaza. 

Krenemo jedna za drugom do lifta za sobom vukući kofere i noseći torbe. Kako smo Stella i ja hodale ispred Karle i bile smo puno brže od nje, ispred nosa joj se zatvorio lift, pa je ostala sama. Iskreno, počela sam se cerekati kakva joj je bila faca kad joj se lift počeo zatvarati pred nosom. 

Nakon par minuta našle smo se ispred naše sobe, a onda trenutak kasnije i u njoj. Zaslijepila nas je svijetlost izvana jer smo odmah dobile pogled na ogromnu sobu sa tri velika kreveta namjenjene za jednu osobu. Odložila sam kofer i torbu i bacila se na prvi krevet koji mi se našao na vidiku. Nakon pet minuta, u sobu je došetala i Karla, a mi smo joj se odmah počele smijati. 

"Danas nema predavanja, stoga je slobodan dan!" viknula je i odložila svoj kofer te podignula ruke u zrak. Stella je skočila sa svog kreveta, "Pa i logično, tri dana su predavanja, a dan prije i dan poslije su za dolaske i odlaske iz grada." kažem im, a one mi isplaze jezik praveći se da su znale to i ranije. Dobre su one cure, samo su pomalo naporne, a i pripisujem to onome da uživaju u životu koliko god mogu.